Uoči 34. obljetnice redarstvene akcije „Plitvice“ u kojoj je kao prva hrvatska žrtva Domovinskog rata poginuo Josip Jović, zbog čega je sama akcija oslobođenja Plitvica od pobunjenih Srba nazvana „Krvavim Uskrsom“, umirovljeni satnik Josip Širić, tada pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUPA-a RH-Rakitje , odlučio je progovoriti o detaljima same akcije, kako bi mlađe generacije podučio o nekim bitnim datumima prilikom stvaranje Republike Hrvatske, koji se danas sve češće zaboravljaju.

Više od 30 godina od spomenute akcije, dok sjedi u crnoj majici kratkih rukava, na kojoj se jasno vide oznake Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH- Rakitje i slika plastičnog tigra, iz koje je kasnije i nastala 1. gardijske brigade „Tigrovi“, s istim ponosom i žarom, Josip Širić prisjeća se akcija koja mu je promijenila života, a u kojoj su osim njega, sudjelovala još devet njegovih suboraca iz tadašnje Općine Slavonska Požega.

„Pri dolasku, nas 130-ak,  prošlo je Koranski most i  spojili smo se, prije prve zasjede s dečkima iz Lučkog, koje je  vodio Slavko Butorac. Njih je bilo 30 -ak. Ne znajući što se događa,  jer tada je bilo magle i snijega, koji je napadao više od pola metra, kad je naš prvi bus došao do spoja s prvim BOV-om, s dečkima iz Lučkog, koji su se trebali okrenuti i ići u pravcu Hotela Jezero, došlo je do pucnjave sa svih strana i jedan od četnika koji su postavili zasjedu je ispalio trenutni tromblon koji se nije aktivirao jer četnik nije znao izvući osigurač. Riječ je o tromblonu za uništavanje žive sile. Da je uspio, pretpostavljam da bi iz prvog autobusa bilo 70 % ljudi mrtvo, i pitanje je kakav bi daljnji tijek akcija bio. Oni su 3 stabla potkajlali, izrezali motorkama i čekali da dođemo. To su stabla koja su tada pala ispred BOV-a i autobusa“ pojašnjava Širić i nastavlja:

„Brzopletost i nesmotrenost tog četnika koji je neuspješno ispalio tromblon dovela je do toga da smo mi se nakon početnog šoka brzo uspjeli organizirati. Da su nas uspjeli uvući u tu školsku zasjedu, sve bi nas poubijali. Poslije smo naišli na drugu zasjedu što jasno pokazuje da im je cilj bio da nas uvuku u tu zasjedu i poslije nas „sašiju“ sa svih strana. Kasnije smo pronašli i ostatak prsta. Ako ne znaš pucati  tromblonom, lako ostaneš bez prsta, ili si možeš ozlijediti rame“.

Početni šok, magla, snijeg i sveopći metež koji je zavladao dok su teroristi samoproglašene tzv. SAO krajine iz obližnje šume započeli pucnjava prema hrvatskim specijalcima, zahtijevao je brzu akciju kao odgovor na novonastalu situaciju.

„Praktički prvi bus se nije vidio od magle i snijega. Nakon početnog šoka kad smo se bacali u snijeg misleći da nam je zaklon pa smo kasnije shvatili da se trebamo sklanjati iza stabala. Naš zapovjednik 3. satnije Damir Šimunić krenuo je prvi jer  netko je morao pokazati hrabrost i krenuti. To je bio šok i strah, jer ih ne vidiš, a puca se sa svih strana. Imali smo 9 ranjenih. Josip Jović  poginuo je tek pred kraj akcije, kod pošte, a ne na početku, što je postalo uvriježeno mišljenje. Kasnije dečki iz Lučkog su rezali motorkama ta stabla i mi smo uspjeli tu prvu zasjedu riješiti. Zarobili smo velik broj četnika, a  moram napomenuti da smo na tom dijelu ceste u njihovim automobilima pronalazili garonje -puško-mitraljeze i motorke. Oni su točni bili pripremljeni, sve su školski isplanirali. Nakon prve zasjede, u kojem su jedan BOV izrešetali, a drugi nisu, na drugoj barikadi smo naišli na istu stvar i tada je zarobljen Goran Hadžić, koji je bio vođa tih četnika i kojeg tada nismo znali.

Imao je pištolj Magnum 357 za pasom, kojeg mu je uzeo moj suborac, Davor Rogić iz Zadra, a uhićen je u žutom Golfu, vukovarskih tablica. Kasnije smo doznali tko je. Oko 9:30 stigli smo do Hotela Jezero, to je bilo konstantno puškaranje, a oni su se povlačili prema Korenici. Napominjem, da nije bilo 500 ljudi, bilo nas je oko 150 govorim o samom okršaju sa srbočetnicima.  Josip Jović, poginuo je kod pošte, pucano je s lijeve strane i metak je prošao  ispod pazuha i izašao na drugu stranu jer pancirke nisu bile za zaštitu od puščanih zrna. Još neko vrijeme davao je znakove života, ali je u helikopteru preminuo od posljedica ranjavanja“ ističe Širić i dodaje da su sve pobunjenike zarobljavali po Ženevskoj konvenciji, dok su oni nekoliko mjeseci kasnije izveli masakr u Borovu Selu na policijsku postaju ne poštujući nikakve konvencije, ni pravila ratovanja.

„U samoj akciji bilo je dosta zarobljenih četnika iz Bosne, zajedno s Hadžićem koji je napadom na Policijsku postaju u Borovu Selu, izjavio da je ovo ustašama za „Krvavi Uskrs“ na Plitvicama, a tada je bio manji od makovog zrna. Mi smo ih zarobljavali po nekakvoj Ženevskoj konvenciji, oni su nakon toga išli ubijati naše jer su u to vrijeme mrzili sve što nosi predznak hrvatsko i ponavljam zašto je ta akcija bitna. Ne dao Bog, da je toga dana na Plitvicama, poginulo 150 specijalaca, i da su oni uspjeli u tom naumu, garantiram životom, Republike Hrvatske ne bi bilo. Nije to da se dižemo u nebesa, nego govorim što se u to vrijeme događalo“ pojašnjava.

Istog  dana oko podneva došli su pripadnici JNA kako bi ugušili pobunu, te za taj trenutak Josip Širić drži, da je drugi put u kratkom vremenskom periodu, kada ih je spasila milost i providnost Božja.

„JNA vojska je došla tek  oko pola 12 i tu nas je Bog sačuvao. Zapovjednik tog JNA tenkovskog voda bio je Hrvat, kapetan prve klase Medvidović. On je imao zapovijed da nas sve pobije. I to govorim, jer sam s tim čovjekom pričao. U tom sastavu je bilo mlade vojske, ročnika, koji su bili Hrvati, a na mitraljezima su bili Srbi. Taj čovjek se oglušio o zapovijed Rašete, i nije želio napraviti masakra, jer mi smo kao rušili ustavni poredak tadašnje republike“.

Za Josipa Širića sam Krvavi Uskrs kao i događanja netom poslije akcije važni su iz razloga jer je tada po zadnji put osobno razgovarao sa Zoranom Gruberom, svojim suborcem i sugrađaninom, koji je poginuo prilikom herojske obrane Vukovara. Tada su njih dvojica, u svom posljednjem razgovoru, koji su vodili na „mrtvoj straži“ obećali jedno drugome, da će bez obzira koji od njih dvojice dočeka kraj rata, nastaviti širiti istinu o akcijama iz Domovinskog rata. I to je upravo ono što umirovljeni satnik Josip Širić radi i danas. Neumorno priča, podsjeća i opominje, čuvajući od zaborava važne trenutke iz novije hrvatske povijesti.

„To su stvari koje masa ljudi ne zna. Pokušavam istjerati neku istinu zbog djece i mlađih naraštaja. Pitate li ljude što se dogodilo 31. ožujka 1991. godine, oni nemaju pojma. Slabo se uči u školama ljudi mladi trebaju znati istinu, a jedino je mogu znati ako je čuju od ljudi koji su bili na prvoj crti. Obraz i čast nisu na prodaju, u školama bi trebali predavati ljudi, koji su bili tamo. Mene iz škola uoči „Krvavog Uskrsa“ nitko nikad nije pozvao. Bojim se kad izumremo da se za 20-30 godina nitko neće sjetiti, ni Krvavog Uskrsa“, ni nekih drugih datuma. Moji mrtvi ljudi su svetinja, puno mi ih je poginulo i moje ruke su krvave do lakta, od krvi mojih poginulih suboraca, zašto da se laži pričaju djeci?“ pita se Širić koji tvrdi da jedino zahvaljujući fotografijama dvoje novinara ima i materijalne dokaze da je uistinu bio dio akcije na Plitvicama.

„Fotografije sam dobio od Drago Havraneka iz Večernjeg lista i Dijana Šetke iz Arene, da nije bilo novinara ti zapisi ne bi postojali. Pet ili šest  godina moji Požežani su govorili da lažem jer me nema na popisu za Krvavi Uskrs. Istina je nama me, jer sam s utakmice došao, i nisam pozvan, samoinicijativno sam ušao u taj autobus. Da nema slike, eto, ne znam ni kako bi nazvao te ljude koji su me prozivali da izmišljam, zato je važno govoriti i svjedočiti istinu“ zaključuje Širić.

(FOTO: Ustupljene fotografije Josip Širić)

 

 

MOŽDA VAS ZANIMAVIŠE OD AUTORA