Nakon gotovo tri desetljeća profesionalnog rada i cijelog života provedenog uz vatrogastvo, Kristijan Baričević, dugogodišnji zaposlenik Javne vatrogasne postrojbe Grada Požege, uskoro odlazi u prijevremenu mirovinu. Iza njega nisu samo godine službe, nego i tisuće intervencija, propušteni obiteljski trenuci i posao koji je, kako kaže, odavno prerastao u način života. Vatrogastvo za njega nikada nije bilo samo zanimanje, već poziv koji se nosi cijeli život. Uoči odlaska, ostaje osjećaj ponosa, ali i svijest o svemu što je takav život donio sa sobom.
Prvi vatrogasni koraci
Put u vatrogastvo kod Kristijana Baričevića započeo je vrlo rano, gotovo kao dio obiteljske tradicije i odrastanja. Već kao dječak ulazi u svijet vatrogastva, gdje prvi put dolazi u kontakt s disciplinom, odgovornošću i zajedništvom koje će obilježiti njegov životni put. Kroz godine, taj početni korak prerastao je u ozbiljan i predan profesionalni angažman.
„Kao dječak od 9 godina me je otac upisao u dobrovoljne vatrogasce. Tada sam i položio ispit za vatrogasca pionira te kasnije nastavio školovanje kroz vatrogasni sustav. Na prve intervencije sam krenuo 1989., te sam tada imao samo 14 godina. U to je vrijeme bilo normalno da i maloljetnici idu u gašenje požara. Početkom Domovinskog rata 1991. godine sam kao 16-godišnjak priključen vatrogasnoj jedinici civilne zaštite koja je bila zadužena uz vatrogasne intervencije i za sisteme uzbunjivanja u slučaju zračnih opasnosti. U narednom periodu sam bio aktivni član DVD-a sve do 15.12.1999. kad je pri MUP-u Požeško-slavonske županije osnovana Profesionalna vatrogasna postrojba, koja je od 01.07.2000. nastavila s radom kao JVP Grada Požege. Kada sam čuo da će se zapošljavati vatrogasci odmah sam se prijavio. Oduvijek me je privlačio vojnički način rada (inače sam veteran Domovinskog rata), a vatrogastvo mi je već bilo u krvi. I to je bilo to.“
Od dobrovoljca do profesionalca
Početak profesionalne karijere donio je i formalno obrazovanje, ali i novu razinu odgovornosti. Kako se razvijala postrojba, tako su rasli i ljudi unutar nje: kroz iskustvo, opremu i sve zahtjevnije intervencije. Upravo taj spoj znanja i prakse oblikovao je njegov profesionalni put.
„ Sad već davne 2000. godine sam otišao u Zagreb u Vatrogasnu školu te nakon 10 mjeseci završio školovanje za vatrogasnog tehničara. Od tog trenutka moje znanje je doseglo novu dimenziju. U početku je bilo malo i ljudi i opreme. Kako se postrojba povećavala sa brojem ljudi, a i opreme je bilo sve više, tako smo i mi rasli. Naš posao je vrlo specifičan i nijedna intervencija nije ista. Dođeš na teren, pogledaš 5 sekundi i donosiš odluku i radiš. Jedne minute sjediš za stolom u postrojbi, a četiri minute nakon toga nekome spašavaš život.“
Unatoč godinama rada i iskustva, odnos prema ovom pozivu ostaje isti. Vatrogastvo nije posao koji završava radnim vremenom, nego identitet koji ostaje i nakon što se uniforme odlože.
„Jednom vatrogasac, uvijek vatrogasac“ ističe Baričević ponosno.
Intervencije koje se ne zaboravljaju
Među brojnim intervencijama koje su obilježile njegovu karijeru, neke ostaju posebno urezane u sjećanje. To su trenuci u kojima svaka sekunda i svaki potez mogu imati presudan ishod, a odgovornost postaje gotovo opipljiva. Upravo takve priče često prenosi mlađim kolegama, kao podsjetnik na stvarnost ovog posla.
„Kroz sve ove godine i nakon tisuće odrađenih intervencija uvijek se volim sjetiti i prepričati mladim kolegama jednu intervenciju. Vruć ljetni dan… stiže dojava kako je dijete zaglavilo nogu u radijator. Izlazak za tridesetak sekundi iz postrojbe i pravac Dubrovačke ulice u Požegi. Ulazimo u kuću i u kupaonici zatičemo malog dječaka (oko 5 godina). Zaglavio najmanji nožni prst u prorez na radijatoru širine par milimetara. Odluka, alat u ruke i na posao. Krivi potez i ode prst. Krv curi, a na svaki naš pokušaj oslobađanja, on još više plače. Znoj nam s glave ne kaplje, već curi kao potok. Za pet minuta sve gotovo… prst spašen. Pakuj opremu i nazad u postrojbu… Za pola sata kao da nije ništa bilo… nastavljaš sa svojim radom po dnevnom rasporedu rada“ životopisno opisuje Baričević jedan prosječan dan.
Teška ozljeda i podrška kolega
No, iza dugogodišnje karijere stoje i teški trenuci koji ostavljaju posljedice. Ozljede i izazovi dio su ovog posla, a ponekad borba ne završava na terenu. U takvim situacijama posebno dolazi do izražaja kolegijalnost i ljudskost unutar postrojbe.
„Prije 13 godina sam prilikom jedne intervencije zadobio tešku ozljedu kralježnice. Spletom nesretnih okolnosti mi nije priznata kao ozljeda na radu, a stanje mi se iz godine u godinu sve više pogoršavalo. Ovim putem želim se zahvaliti svim mojim radnim kolegama koji su podmetnuli svoja leđa i pokazali ljudskost da i ja zaradim svoju mirovinu u ovoj postrojbi. Hvala im još jednom.“
Humanost čini vatrogasca
S odlaskom u mirovinu zatvara se jedno veliko poglavlje, ali uspomene, iskustvo i trag koji je ostavio među kolegama i ljudima kojima je pomagao, ostaju trajno svjedočanstvo jednog predanog životnog poziva. Vatrogastvo je za Kristijana Baričevića bilo naslijeđe utkano u obiteljsku priču, jer su prije njega istu uniformu nosili njegov otac i djed, ostavljajući mu vrijednosti koje su kroz godine postale njegova najveća vodilja.
Ono što ga je sve ovo vrijeme održalo u poslu, nije bila samo disciplina ni dužnost, već osjećaj humanosti i svijest da je nekome potreban upravo onda kada je najteže.
„Moj djed i otac su također bili vatrogasci, a ja sam nastavio niz. Ima mnogo ljudi koji zalutaju u ovo zanimanje. Nije uvijek sve u novcu. Ovaj posao je prvenstveno za humanu osobu, a humanost čini pravog vatrogasca i uvijek ga motivira da nastavi dalje.“
Kraj službe, ali ne i poziva
Zato će, jednom kada zatvori posljednje profesionalno poglavlje svoga života, Javnu vatrogasnu postrojbu i ljude s kojima je proveo gotovo tri desetljeća pamtiti po svemu onome što se ne može zapisati u službene izvještaje, po zajedništvu, uspomenama, tihim razumijevanjima i trenucima koji nastaju samo među ljudima koji zajedno prolaze najteže situacije. A nakon godina života podređenog radom za druge, možda će napokon uspjeti ukrasti i malo vremena za sebe.
„Vatrogasnu postrojbu ću zapamtiti kao dio moga života. Zbog nje sam propustio mnoge rođendane, svatove, Božiće, Nove godine, sahrane… Sve ono ružno ću izbrisati iz sjećanja i ostaviti samo lijepo. Ali takav je život profesionalnog vatrogasca. Što se tiče mojih radnih kolega, u sjećanju će mi ostati sve one lijepe uspomene… dogodovštine s intervencija i rada u postrojbi, naše smicalice i međusobne zezancije“ napominje za kraj.
(Foto:Ustupljene fotografije)
