„Čuvaj se mali, nitko te neće bolje čuvati, nego ti sam sebe“, jedan je od prvih savjeta koje je dobio, od svojih iskusnijih kolega, Tomislav Garić, nedugo nakon što je zakoračio u redove Javne vatrogasne postrojbe Grada Požege.
Od tog trenutka, koji je značio ostvarenje svojevrsnog dječačkog sna, satkanog od hrabrosti, požrtvovnosti i želje da se bude gdje je najpotrebnije, prošlo je točno četrnaest godina.
„Mislim da je od malena za mene to bio poziv. Odrastajući bio sam dio vatrogasne mladeži i uvijek sam govorio da ću biti vatrogasac. Hvala Bogu ta želja mi se ostvarila. Pozivu profesionalnog vatrogasca, prije svega me privukla želja za pomaganje ljudima i taj osjećaj zadovoljstva. Kad se vratiš s uspješno odrađene intervencije taj osjećaj zadovoljstva ti nitko ne može platiti. Istina je da mi radimo za plaće, ali sam osjećaj radosti koji ti ispuni dušu, nikakva materijalnost ne može nadomjestiti“, pojašnjava.
Kako je biti vozač-vatrogasac
Od samih početaka Tomislav obavlja posao vozača- vatrogasca, za koji kaže da ga posebno voli jer nosi veliku odgovornost, ali i poseban osjećaj adrenalina i povjerenja među kolegama. Ističe kako taj posao nije samo upravljanje vozilom, nego briga o tome da cijela smjena sigurno i na vrijeme stigne na mjesto intervencije.
„Vožnja vatrogasnog kamiona nije samo sjedenje za volanom. Vozač ima odgovornost i o njemu ovisi koliko će brzo smjena stići na teren. Ja kao vozač vodim brigu o vozilima, opremi, provjeravam hoće li sve raditi kad krene intervencija. Moj rad u postrojbi se ne odnosi samo na vožnju na intervencije. Kad sam krenuo raditi u postrojbi imali smo puno prijevoza vode našim sugrađanima. Tu sam stekao vještine da bih kasnije mogao sigurno kolege voziti na intervenciju. Kada stigne dojava o intervenciji ja kao vozač moram znati u tom trenutku gdje se ulica nalazi i ostati smirene glave, jer nije isti adrenalin npr. voziti vodu i ići pod svjetlosnom i zvučnom signalizacijom na intervenciju ,pogotovo kada se radi o prometnoj nesreći ili požaru nekog objekta. U svakom slučaju zanimljivo radno mjesto u postrojbi“, opisuje.
Požari na obali
U kontekstu stjecanja novih znanja i iskustava, Tomislav Garić ističe i dislokacije tijekom požarnih sezona na Jadranu, koje opisuje kao posebno zahtjevne, ali i neprocjenjive.
„Na moru upoznaš kolege iz cijele Hrvatske, vidiš kako tko radi. Požari u Dalmaciji su nešto sasvim drugo. Kod nas požar otvorenog prostora traje nekoliko sati i u gašenju sudjeluje desetak ljudi, po potrebi ponekad više, a tamo zna biti stotinu vatrogasaca i vozila. To je velika logistika i ogromno iskustvo. Moj prvi veliki požar bio je u Žrnovnici 2015., trajao je tri dana. Bili smo na terenu bez sna, spavaš kad stigneš na kamenu, oko tebe sve gori. Sunce se ne vidi od dima, kanaderi lete iznad tebe… To je adrenalin i neopisiv osjećaj, ali i velika opasnost. Kad krene gorjeti borovina i nisko raslinje, nemaš gdje pobjeći, moraš biti jako oprezan. To su potpuno drugačiji uvjeti nego na kontinentu.“
Poniznost i vatrogastvo
Upravo kroz takva iskustva oblikovao se njegov pogled na odgovornost, strah i ljudskost.
„Vatrogastvo te uči poniznosti, da budeš uz ljude. Kad shvatiš da je nečiji život u tvojim rukama i kad odeš na intervenciju, znaš da nitko osim tebe neće doći pomoći. Dakle ti si taj, koji je došao i koji to mora odraditi. Moraš biti hladne glave dok je pokraj tebe unesrećena osoba ili požar, pojašnjava Garić, i dodaje, kako s godinama takve situacije postaju dio rutine.
Nezaboravne intervencije
Unatoč težini posla, kroz godine su se nizale i situacije koje danas prepričava s dozom osmijeha. Kaže lakše se sjećati onih sretnijih, jer iza onih, mnogo potresnijih, ipak ostaje saznanje, da je i u tim trenutcima dao svoj maksimum. Tako se prisjeća i intervencije na groblju, kada su po dojavi tražili psa koji je upao u otvorenu grobnicu, a pronašli su iscrpljenog njemačkog ovčara koji je ondje bio nekoliko dana. U sjećanju mu je ostala i rana jutarnja intervencija zbog mačke na drvetu, koju je, nakon što ju je pas potjerao, spašavao zajedno s kolegama.
„ Bio je to jedan poseban doživljaj doći po najvećem mraku na groblje i tražiti psa. Hodaš, a oko tebe samo mrkli mrak i lavež psa koji odzvanja prostorom. Na kraju smo pronašli njemačkog ovčara, koji je tamo proveo tri dana, i uspješno ga spasili“ opisuje.
Opet bih izabrao isti put
I bez obzira na sve izazove koje ovaj posao nosi Tomislav priznaje kako nikada nije požalio što je postao profesionalni vatrogasac. Posebno ističe zajedništvo unutar postrojbe i odnos među kolegama, za koji kaže da je teško opisati onima koji takav posao nisu prošli.
„Kad bih mogao ponovno birati, opet bih izabrao put profesionalnog vatrogastva. Postrojba u kojoj radim kolektiv je u punom smislu te riječi, a biti zaposlenik Javne vatrogasne postrojbe Požega, je iskustvo koje bih svakom poželio. Prvenstveno sve kreće od šefova. Svaki djelatnik cijeni svog šefa, ali kad taj šef cijeni tebe, kao djelatnika, na način koji to čini naš zapovjednik Hrunka, onda je to nešto neprocjenjivo. Prije svega on nam je prvo prijatelj pa onda šef, ali šef koji bez problema ide prvi s nama. To je jedan druga razina motivacije koja nas stavlja na raspolaganje građanima Požege, jer mi smo prije svega tu da služimo našim građanima“, zaključuje Garić za kraj.
(Foto: Ustupljene fotografije)
