Koliko dobro poznajemo samu suštinu vatrogasnog poziva o kojem najčešće govorimo tek u trenucima kada se dogodi nesreća, požar ili kada vatrogasci nekoliko dana zaredom pune naslovnice vijesti kao “heroji na terenu”? Iza tih kratkih, intenzivnih slika izvanrednih intervencija ostaje jedan cijeli svijet svakodnevice koji rijetko vidimo. Svijet rutine, discipline, vježbi, dežurstava i tihe spremnosti koja traje 24 sata dnevno, 365 dana u godini.
Kako izgleda svakodnevni rad u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Požege kada nema intervencija, nego dominiraju pripravnost, obuka i održavanje spremnosti? Što uopće znači raditi u požeškoj vatrogasnoj postrojbi, i što sve ostaje daleko od očiju javnosti, iako je upravo to temelj sigurnosti jednog grada?
O tim pitanjima razgovarali smo sa zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe Grada Požege, Daliborom Hrunkom, čovjekom, čiji vatrogasni put započinje 1997. godine kada postaje ispitani vatrogasac DVD-a Pakrac, nastavljajući tako obiteljsku tradiciju i ljubav prema vatrogastvu, koju je gajio i njegov otac. Profesionalnu karijeru započinje 1999. godine u Pakracu kao djelatnik JVP Grada Požege, a nakon organizacijskih promjena i premještaja, od 2004. godine nastavlja rad u Požegi, gdje danas vodi postrojbu koja se razvijala zajedno s njim.
“Motiv mi je bio da budem među prvih pet, ne među zadnjih pet vatrogasaca, kaže Hrunka, dodajući kako tu misao prenosi i na sve koji dolaze u postrojbu, kao svojevrsni unutarnji standard rada, ali i odgovornosti.
Nevidljivi dio vatrogastva
Jer vatrogastvo, kako ističe, nije samo intervencija. To je posao u kojem se velik dio uspjeha gradi u tišini postrojbe, kroz vježbe, ponavljanja, provjere opreme i stalnu spremnost. U kojem se improvizacija često pretvara u nužnost, a mali timovi u ključnim trenucima moraju djelovati kao jedan organizam. I u kojem se najteže situacije, one koje ostaju urezane, nose dugo nakon što se završe.
„Naš posao je jako specifičan, jer vi prvenstveno morate 70 % stvari improvizirati. Mi kad smo krenuli to je bila mala postrojba s 15 ljudi gdje smo mi sve i svašta radili. I na jednoj intervenciji gdje možda treba 10 ljudi, nas troje do petero, odradi te sve situacije. Tako da vam u tom trenutku bilo ja ili neki drugi vatrogasac daje od sebe 150 %. Mi nemamo često tako velike intervencije, ali kad ih imamo pamtimo ih jako dugo“.
Osobito se jedna intervencija urezala duboko u sjećanje zapovjednika Hrunke. Riječ je bila o prometnoj nesreći i spašavanju unesrećene osobe iz vozila, no situacija je ubrzo dobila osobnu dimenziju. “Bio je to moj jako dobar prijatelj, koji mi je praktički na rukama izdahnuo. Tada nismo imali svu adekvatnu opremu, a liječnica je rekla da mu vjerojatno nema spasa. Naša želja bila je da ne umre pred našim očima, ali na kraju je ipak izdahnuo”, govori, bez zadrške, o situaciji koja, kako kaže, ostaje s vatrogascem cijeli život.
Takvi trenuci dio su posla koji javnost rijetko vidi, jednako kao i svakodnevni stres koji prati stalnu pripravnost. “Poneki kažu da vatrogasci samo sjede i ništa ne rade. Ja bih volio da bilo tko od njih, dođe ovdje i provede jednu smjenu od 12 sati, bez da išta radi, i sam se uvjeri. U jednom mjesecu vatrogasci imaju 14 smjena, uvijek moraju imati mobitel uz sebe, u slučaju pripravnosti u roku od 10 minuta moraju doći u postrojbu, a vrijeme izlaska na intervenciju je minuta“ pojašnjava Hrunka.
Posao koji ne poznaje rutinu
Ritam je to u kojem granica između privatnog i profesionalnog života gotovo da ne postoji. “Ja kao zapovjednik svaki dan imam radio vezu uz sebe. Spavam s njom, kao i moja supruga i djeca, priviknuli smo se”, ističe, dodajući kako vatrogasci često više vremena provode zajedno nego kod kuće. “Kad izračunate koliko vremena provedemo u postrojbi, više smo tamo nego kod kuće. A kada dođu teže i veće situacije, znamo biti i po tri-četiri dana bez odlaska kući.”
Na pitanje zbog čega požeška postrojba najčešće izlazi na teren, odgovor Dalibora Hrunke ne dolazi u jednoj rečenici, jer takav odgovor danas zapravo ni ne postoji. Vatrogasni posao, kako ga opisuje, više se ne može svesti na jednu vrstu intervencija, niti na ono što javnost najčešće vidi samo kroz požar. Svaka godina donosi drugačiji ritam, drugačije izazove i drugačiju strukturu intervencija, a upravo u toj nepredvidivosti najbolje se vidi koliko je taj posao postao širok, složen i zahtjevan.
“Zavisi od godine do godine, ali danas se vatrogasni posao više ne svodi samo na gašenje požara”, započinje, podsjećajući kako su i dalje upravo požari među najsloženijim i fizički najzahtjevnijim situacijama s kojima se susreću. “Prošle godine imali smo četiri do pet zahtjevnih požara u kojima smo spasili jako puno materijalne imovine”, dodaje, izdvajajući kao primjer požar u Donjim Emovcima ,intervenciju koja je, kako kaže, u sebi sadržavala sve ono što vatrogasni posao čini ekstremnim.
“Na intervenciju su prvo došla tri djelatnika, sve je bilo u razbuktaloj fazi. Ja sam došao četvrti ili peti. Dali smo sve od sebe jer smo vidjeli da je same vatrogasce ta temperatura jednostavno slomila. Govorimo o temperaturama i preko 1000 C stupnjeva. Bez obzira u kakvoj ste fizičkoj spremi, taj toplinski šok i adrenalin koji se stvori u vama iscrpe svu energiju u par minuta” pojašnjava.
“Išli smo u sprečavanje požara da se ne širi na druge strane, i kolege su fantastično reagirale te smo krenuli spašavati životinje. U jednom trenutku ušao sam u svinjac, gdje su pored svinja bili i krmača s prascima. Sve je bilo puno dima. Rekao sam kolegi da prasce pustimo van kroz otvore, a krmaču sam pokušao izvući na drugu stranu. To nije prvi put da izvlačimo životinju iz takvog prostora. Jednostavno joj stavite kantu na glavu i ona ide kud god hoćete. Međutim, kad sam joj prišao, ona je zgrizla kantu i skoro moju nogu jer nisam od dima vidio da joj je cijela strana leđa opečena.“
Takve intervencije, koliko god bile zahtjevne, tek su jedan dio onoga što danas čini svakodnevicu vatrogasnog posla. Mnogo češće, kaže, riječ je o situacijama koje nemaju veze s vatrom, ali nose jednaku razinu odgovornosti.
„Imamo jako puno nasilnih otvaranja vrata“, potvrđuje zapovjednik. Grad Požega ima dosta starijeg stanovništva i to se posebno vidi u takvim intervencijama. U tim trenucima vatrogasci nisu samo operativci, nego i prvi koji se susreću s posljedicama samoće, bolesti ili iznenadnih životnih situacija. No, spektar intervencija tu ne završava, naprotiv, često prelazi u potpuno neočekivane scenarije.
“Dogodi se da majka izađe, vrata se zatvore, dijete ostane unutra. Spašavamo životinje, pa smo do sada spašavali pse, mačke, zmije, iguane, još samo krokodile nismo spašavali u Požegi”, pojašnjava šaljivo.
„Isto tako, često skidamo prstenje, danas to više nije zlato ni srebro, nego kirurški čelik koji se jako teško može rezati. U početku nismo imali opremu za to, sada smo se donekle opremili. Ne znam koji posao ne radimo kad se tiče pomoći građanstvu“.
Ekstremne situacije koje testiraju granice izdržljivosti
U pozadini svih tih intervencija stoje i situacije koje traju danima i u potpunosti brišu granicu između radnog vremena i privatnog života. Jedna od njih bilo je veliko nevrijeme 2021. godine, koje Hrunka posebno izdvaja.
“To nevrijeme ću jako dugo pamtiti. Bili smo tu devet dana i devet noći. Od kuće sam odlazio u pola šest ujutro, a vraćao se oko jedan noću. Jednostavno smo bili tu cijelo vrijeme. Imali smo 99 vozila i 268 vatrogasaca u tih devet dana. S nama je bio i HGSS i tu smo se stvarno povezali i sprijateljili. Odradili su oko 70 intervencija na zahtjevnim mjestima gdje bismo mi radili mjesec ili dva.“
Unatoč svim izazovima, Hrunka ističe kako je najponosniji na ljude s kojima radi. Od samih početaka, kada ih je bilo znatno manje, do danas, kada postrojba broji 22 djelatnika, najveći uspjeh vidi upravo u timu koji je izgrađen kroz godine rada, povjerenja i zajedničkih intervencija.
Snaga kolektiva temelj je uspjeha
„Prvenstveno sam ponosan na naš kolektiv, na naše dečke koji su tu od početka. Danas nas je 22 i to nam puno olakšava posao, rad i slobodne dane. Jednostavno, najviše sam ponosan na tim i na sve što smo zajedno napravili. I ničega, što je do sada napravljeno, uključujući i vježbališta koje je ponos postrojbe, ne bi bilo da nema sloge u ekipi i ljudi koji žele raditi i napredovati. Ja sam onaj koji je prvi, ali nisam jedini. Ja sam jednak među njima svima. Ako treba ići pomoći: gasiti, šarafati, idem. Tako se ja odnosim prema njima, i oni prema meni. Mislim da je to najveće blago ove postrojbe, međusobno poštovanje i da smo jedni drugima prije svega ljudi. Upravo zato možemo biti u korak s najvećim postrojbama“, naglašava zapovjednik.
I zaista u tom duhu zajedništva i međusobnog uvažavanja Javna vatrogasna postrojba Grada Požege značajno je napredovala. Za gotovo osam godina koliko je Dalibor Hrunka na njezinu čelu, nabavljena su tri nova vozila i brodica, a svaka investicija, naglašava, donosi se promišljeno i u dogovoru s ljudima koji tu opremu svakodnevno koriste.
„Kad god idemo nešto kupovati, sjednemo s voditeljima i razgovaramo što je najpotrebnije vatrogascima. Oni su na prvom mjestu. Moraju imati najbolju zaštitnu odjeću, kacige i svu opremu. To jest skupo, ali kad vatrogasac zadovoljan izađe na intervenciju, onda je i sigurnost na potpuno drugoj razini.“
Vježbalište je dokaz upornosti i rada
Posebno mjesto u razvoju postrojbe zauzima projekt izgradnje vježbališta, koji Hrunka izdvaja kao jedan od najvećih iskoraka u posljednjih nekoliko godina. Riječ je o projektu koji nije nastao preko noći, već kroz upornost i rad samih vatrogasaca.
„Na početku ljudi nisu vjerovali da ćemo to ostvariti. Trebale su nam dvije godine da dođemo do svega. Sve su to naši dečki radili: bojali, varili, uređivali. To je nešto što smo sami napravili svojim rukama, uz pomoć lokalne samouprave i Vatrogasne zajednice“, ističe.
Danas to vježbalište nije važno samo za Požegu, već ima širi značaj.
„Kroz njega je prošlo 300 do 400 polaznika. Dolaze nam Državna vatrogasna škola iz Osijeka, kolege iz drugih županija, imamo najave i iz Vojvodine. To je za nas veliki ponos i dokaz da radimo dobar posao.“
Međutim, unatoč vidljivom napretku i projektima koji su postrojbu podigli na višu razinu, zapovjednik ne skriva da postoje i segmenti koje još treba razvijati. Govoreći o planovima i izazovima koji su pred njima, otvoreno ističe kako oprema i dalje zahtijevaju dodatna ulaganja.
Težnja za daljnjim napretkom
„Jedino nam nedostaju autoljestve, koje nemamo i koje nam stvaraju veliki problem. Nadam se da će se uskoro i to riješiti. Također, nemamo šumsko vozilo. To su dvije stvari koje, u svom razmišljanju, želim ostvariti kako bi ova postrojba nastavila ići naprijed.“
A napredak uz ovakvo predan i posvećen tim ljudi sigurno neće izostati. U konačnici, možda se upravo u toj kombinaciji iskustva, zajedništva i mladenačke energije najbolje sažima ono što Javnu vatrogasnu postrojbu Grada Požege čini stabilnim osloncem zajednice. Jer iza svake intervencije, iza svake neprospavane noći i svakog tihog dežurstva, stoje ljudi koji kontinuirano rade na sebi i na sustavu kojem pripadaju, ljudi zbog kojih građani Požege mogu mirno spavati, svjesni da su njihovi životi i imovina u sigurnim rukama.
(Foto: Ustupljene fotografije/K.Š.)
