Ivanu Cvitiću iz Golobrdaca kraj Požege moždani udar prije četiri godine oduzeo je mogućnost kretanja i govora, ali ne i ono najvažnije, nepokolebljivi životni optimizam. Svojom vedrinom tijekom boravka u Veteranskom centru u Petrinji prosvijetlio je srca polaznika programa fizikalne terapije okupljenih pod nazivom „Grupa 13“ da su za njega potajno organizirali malu humanitarnu akciju i kupili mu prijeko potrebna elektromotorna invalidska kolica.
Prohladno prosinačko prijepodne razbija se pred toplinom obiteljskog doma Cvitićevih u kojeg kročimo dočekani nekom posebnom blagošću domaćina Ivana i Irene, spremnih da u iskrenom razgovoru posvjedoče kako na ovom svijetu postoje ljudi koji svojim djelima stvaraju božićne čarolije u životima drugih.
Do prije četiri godine Ivan Cvitić, profesionalni vozač kamiona, nije ozbiljno bolovao. Cijeli svoj životni i radni vijek, on i njegova vjerna supruga posvetili su podizanju svojih troje djece, ali i nesebičnom pomaganju potrebitih. Ukazivali su materijalnu i duhovnu pomoć kad god je to zatrebalo ne tražeći ništa za uzvrat, i uzdajući se samo u milost Božju. Međutim, sudbina ponekad povlači poteze neshvatljive malom čovjeku pa on njezine odluke dočekuje s prijezirom ili pomirenošću.
„Ivan je tog studenog 2021. godine svježe okupan izašao iz kupaonice i sjeo na trosjed. U jednom trenutku naš mačak Mujo skočio je na njega i počeo mu grepsti ruku i nogu. U prvi mah bili smo iznenađeni, jer bilo je to za mačka, neuobičajeno ponašanje. Trenutak kasnije Ivo se srušio. Odmah sam uvidjela da je riječ o moždanom udaru, jer su mu se usta nakrivila, i bio je ukočen“, prisjeća se supruga Irena trenutka koji joj je zauvijek promijenio život.
Korona je otežala proces oporavka
Borba za Ivanov život nastavila se i u mučnim tjednima koji su uslijedili nakon doživljenog moždanog udara, a sve je dodatno pogoršavalo situacija s tada gorućom pandemijom korona virusa. Gotovo svi fizioterapeuti u Specijalnoj bolnici u Lipiku, gdje se Ivan oporavljao, bili su zaraženi.
„Ivanovo zdravstveno stanje sedam tjedana bilo je bez pomaka. Liječnici su mi tada objasnili da napredak nije ni očekivan s obzirom na to da je Ivan doživio ishemijski moždani udar. Svi živci bili su spaljeni, pa ni operacija nije bila moguća. Mogli smo samo očekivati čudo“, govori Irena.
Počnimo ispočetka
Upravo ta surova realnost natjerala je supružnike da pomalo krenu s fizikalnim terapijama i logopedskim tretmanima koji će uz veliki odricanje i strpljenje početi davati prve rezultate. Ivan je izgubio mogućnost govora, no zadržao je sposobnost crtanja, nikad do kraja razvijenog talenta, kojeg je imao prije bolesti. Upravo su crteži bili prvi oblik sporazumijevanja između supružnika u vremenu prilagodbe na novonastalu situaciju. Čitao je i razumijevao značenje spajajući slike s riječima tijekom svojih vježbi s logopedom.
– Ivan isprva nije mogao reći da želi kavu, ali bez problema bi mi nacrtao šalicu, tanjurić i kuhalo. Našoj unuci lijevom rukom nacrta konja, a ja ne mogu ni u pokušaju zdravom desnom, nacrtati išta nalik konju. I našoj djeci je znao crtati za lektiru- prisjeća se Irena.
Danas Ivan još uvijek ne govori, uz vježbu je naučio reći osnovne pozdrave te svoje ime i prezime. Zanimljivo je i to da savršeno može izreći „kirkiriki“, bez da itko može suvislo objasniti kako i zašto je baš odabrao tu riječ, jer ova mahunarka nije bila ni pri vrhu omiljenih mu grickalica, u vremenima dok je još bio zdrav. Ipak, toliko ju izgovara, da mu je ona svojevremeno postala nadimak i zaštitni znak pod kojim ga svi prepoznaju. „Kikiriki“ i molitva za blagoslov prije svakog objeda, dvije su stvari koje tečno prelaze preko usana, čovjeka koji svojim svijetlom obasjava tuđe tmine i ostavlja radost nakon svakog susreta s njim.
“Kikirirki” u Petrinji
Ništa drugačije stoga nije bilo ni kada je stigao na još jedan tretman fizikalne terapije u Veteranski centar u Petrinji gdje je upravo zbog svoje dobroćudne naravi i optimističnog duha ubrzo pokupio simpatije potpunih stranaca s kojima je u jednom trenutku dijelio životne nedaće na dugom putu oporavka.
-On ih je oduševio svojim optimizmom i smijehom. Pogotovo kad su išli van zapaliti, svi pomalo utučeni, nabiju kapuljače, a Ivo dođe do njih upita ih što su tužni pa im zapjeva „Ja se zovem Ivan Cvitić iz Golobrdaca bit’ će diko poljubaca.“ Svi su i živnuli u njegovom prisustvu i u jednom trenutku sami sebi su rekli: „Mi imamo zdrave ruke, noge i pričamo, tu smo došli tužni, a on nama pjeva. Dao im je vjetar u leđa da budu sretni što su zdravi“, govori supruga te naglašava kako je zadnji boravak u Petrinji bio gotovo sudbinski jer je Ivo tamo nakon pedeset dugih godina sreo svoju školsku prijateljicu Ankicu Mandušić, rođenu Jurić, koja danas živi u Šibeniku, a porijeklom je iz Novih Mihaljevaca.
Susret prijatelja nakon 50 godina pokrenuo je čudo
Upravo će Ankica sa suprugom pokrenuti božićno čudo, odlučivši se za kupnju električnih invalidskih kolica u nastojanju da Ivanu što je više moguće olakša svakodnevicu. No, u svojoj plemenitoj nakani supružnici Mandušić nisu bili sami, za jedno poslijepodne, grupa 13, 2025. Petrinja, skupila je iznos dovoljan za kupnju, ni ne sluteći koliko će radosti unijeti u živote dvoje ljudi koji su čitavog svog života jedno drugom bili zaklon i utočište.
-Htjela bih zahvaliti svim dobrim ljudima, to je bila takva organizacija takva ljubav prema nama i jedan emotivan šok za nas, da smo još pod dojmom. Hvala i na divnom ispraćaju i pjesmi koji su nam priredili, ljudi iz Županje, Brodskog Stupnika, Šibenika, Badljevine, Rijeke, Vinkovaca, Dugog Sela i Pleternice, a koji su činili tu 13. grupu- govori Irena dirnuta do suza, a sve to promatra njezin suprug Ivan, pa joj odmah dodiruje rame u znak podrške, iako se i u njegovim očima naziru suze radosnice.
– Čim je sjeo u kolica Ivo je automatski znao sve komande i svi su se čudili kako je to moguće. Međutim, on je profesionalni vozač kamiona, i to mu je ostalo. Iako on nikad neće upravljati invalidskim kolicima po gradu jer ne govori, ipak je morao odraditi jedno testiranje kod psihologa kako bi se dokazalo da je sposoban voziti. U svemu tome najzanimljivije je to što ga je testirala ista psihologinja kod koje je kao vozač kamiona morao doći na testiranja prije nekoliko godina. Dobiveni rezultati pokazali su da se ništa nije promijenilo- napominje Irena.
I doista, ništa se nije promijenilo, osim što je njegov nepokolebljiv i vjerom prožet duh, ostao zarobljen u slabo pokretnom tijelu. Umjesto usana, danas pričaju oči, plave i duboke. Nema u njima gorčine ni zamjerke, samo beskrajno široka slavonska duša, koja nam se razdragano osmjehuje u trenutcima dok supruga Irena s puno zahvalnosti govori o ljudima koji su u njihove živote unijeli radost božićnog čuda, ni ne sluteći da su upravo njih dvoje samim svojim postojanjem čudo i blagoslov u životima mnogih.
(FOTO: K.Š./ Ustupljene fotogarije)
