Strah od pogrešnog klika i briga da će videopoziv s unukom u Njemačkoj stvoriti astronomski telefonski račun, to su stvarne kočnice s kojima se stariji građani Požeško-slavonske županije susreću pred ekranima mobilnih uređaja. Dok im komplicirani sustavi poput e-Građana i e-bankarstva stvaraju osjećaj nesigurnosti, topao ljudski pristup, međugeneracijska solidarnost i prilagođene radionice polako vraćaju osjećaj kontrole onima na koje je digitalno društvo prešutno zaboravilo.
U Domu za starije i nemoćne osobe Velika, koji skrbi o 130 korisnika prosječne dobi od 83 godine, iskustva s tehnologijom vrlo su raznolika. Iz Doma navode kako među korisnicima postoje značajne razlike u razini digitalne pismenosti, što ovisi o njihovoj dobi, zdravstvenom stanju, ali i ranijim navikama. Većina onih koji imaju mobitel i dalje koristi klasične uređaje s tipkama za pozive obitelji. S druge strane, manji dio stanara koristi pametne telefone, pri čemu im je često potrebna pomoć osoblja oko osnovnih postavki, poput slučajno aktiviranog zrakoplovnog načina rada, stišanog zvuka, nadoplate bona ili obavijesti o ažuriranju aplikacija. Ipak, dio korisnika samostalno koristi i videopozive te razmjenjuje fotografije.
Digitalni zid u svakodnevnom životu
Složenije usluge, poput sustava e-Građani, e-Uputnica ili komunikacije s institucijama, stanari ne koriste samostalno. Kako im digitalizacija ne bi postala prepreka u ostvarivanju prava, podršku im pružaju zaposlenici Doma: socijalni radnik pomaže u komunikaciji s HZZ-om, HZMO-om i MUP-om, dok glavni tehničar obavlja naručivanje lijekova i pregleda. E-bankarstvo se u Domu gotovo uopće ne koristi jer korisnici zbog osjećaja sigurnosti, kontrole i navike preferiraju tradicionalno plaćanje uplatnicama te fizički čuvanje potvrda, uz prisutno nepovjerenje prema mrežnom rukovanju novcem.
Tehnologiju, kako ističu u Domu, korisnici lakše prihvaćaju kada u njoj vide konkretnu vrijednost. Kroz donaciju tableta i provedenu edukaciju, posebno zanimanje pokazali su za YouTube, gdje gledaju dokumentarne emisije o svojim zavičajima te slušaju stare napjeve i pjesme iz mladosti.
“Digitalizaciju ne promatramo kao cilj samu po sebi. Tehnologija ima smisla onda kada korisniku olakšava svakodnevni život, omogućuje komunikaciju, pruža pristup sadržajima koji ga zanimaju ili mu pomaže da ostane povezan s ljudima, mjestima i uspomenama koje su mu važne”, ističe socijalni radnik Zdravko Adžić.
Podrška je ključna
Na pitanje o tome kako premošćuju udaljenost s obiteljima koje često žive u inozemstvu te osjećaju li se korisnici izolirano ako ne znaju sami uspostaviti videopoziv, iz Doma objašnjavaju da je podrška zaposlenika ključna u sprječavanju osjećaja usamljenosti.
Iako dio korisnika samostalno koristi Viber za pozive i razmjenu fotografija, onima koji nemaju odgovarajući uređaj ili se njime ne znaju služiti, komunikacija se omogućuje putem službenog telefona Doma. Praksa uspostavljena u pandemiji ostala je svakodnevica, pa je tako danas stvoren čvrst prozor u svijet za stanare čija djeca, unuci i praunuci žive od europskih zemalja do Australije i SAD-a. Djelatnici obiteljima redovito šalju fotografije s aktivnosti u Domu, dok stanarima pokazuju pristigle obiteljske fotografije.
Također, ističu i jednu zanimljivu, generacijsku anegdotu koja slikovito opisuje odnos starijih prema tehnologiji. Naime, dio korisnika videopozive i dalje doživljava kroz iskustvo nekadašnjih skupih međunarodnih razgovora. Zaposlenici ih često moraju podsjećati da je poziv preko interneta besplatan te da neće stvoriti veliki telefonski račun svojim obiteljima, nakon čega se opuste i uživaju u razgovoru.
“Upravo na takvim primjerima vidimo koliko podrška u korištenju tehnologije može biti važna u sprječavanju osjećaja izoliranosti. Nije nužno da svaki korisnik samostalno ovlada svakom aplikacijom. Za nas digitalna uključenost ne znači da svaka osoba mora samostalno koristiti pametni telefon. Ona znači da ni osoba od 80, 90 ili više godina ne bi trebala biti uskraćena za kontakt s obitelji samo zato što se ne zna samostalno služiti suvremenom tehnologijom“, pojašnjava Adžić.
Nauči me, naučit ću te
Pitanje digitalne pismenosti u Domu Velika ne promatra se kao jednosmjerni proces, već kroz prilagođene radionice koje uvažavaju individualne mogućnosti i predznanje svakog stanara. Umjesto klasičnog podučavanja, naglasak je na međugeneracijskoj suradnji, što je najbolje pokazao projekt „Nauči me, naučit ću te“, proveden u suradnji s Osnovnom školom Vladimir Nazor iz Trenkova. Osnovnoškolci su stanare uvodili u svijet računala, dok su stariji njih podučavali ručnim radovima, zaboravljenim igrama te kroz razgovore u terapijskim zajednicama uspoređivali izazove odrastanja nekada i danas.
Uz osnove rukovanja uređajima, težište budućih edukacija i povremenih predavanja stavljeno je na digitalnu sigurnost i kulturu komunikacije. U praksi se uočava da su starije osobe posebno ranjive na telefonske i internetske prijevare. Također, sklonije su davanju osobnih podataka nepoznatim osobama ili nepromišljenom pristajanju na sklapanje ugovora na daljinu.
“Kada govorimo o digitalnom opismenjavanju starijih osoba, ne želimo ih promatrati samo kao osobe koje treba podučavati. Naši korisnici raspolažu brojnim znanjima i životnim iskustvom. Digitalna pismenost za nas ne znači samo naučiti korisnika kako uključiti uređaj, nego i kada treba biti oprezan te kako prepoznati sumnjivu ponudu. Cilj nam je da oni koji imaju interes dobiju priliku učiti, a da svi dobiju znanja koja im pomažu da se sigurno koriste tehnologijom i zaštite od prijevara.”
Emocija je glavna motivacija
Motivacija stanara za učenje rukovanja pametnim telefonima uvelike ovisi o tome vide li u tehnologiji osobnu korist. Budući da je riječ o generaciji koja je većinu života provela bez interneta i digitalnih uređaja, prepreke s kojima se susreću često su i psihološke i fizičke naravi. Uz slabiji vid, lošiju motoriku te otežano pamćenje zaporki i koraka, najizraženiji je strah da će nehotičnim pritiskom na ekran nešto „pokvariti“. Slučajno promijenjena postavka ili stišan zvuk kod stanara stvara dojam ozbiljne pogreške, zbog čega im je ključno osigurati okruženje u kojem bez pritiska mogu pitati za pomoć.
Iako dio korisnika zadržava stav da im moderne tehnologije u tim godinama više nisu potrebne, u Domu ističu da se otpor topi onog trenutka kada im se umjesto suhoparnih uputa ponudi konkretna emocija, od videopoziva s praunucima do pronalazaka snimki rodnog kraja. Ključ uspjeha leži u strpljenju, prilagodbi tempa i višekratnom ponavljanju postupaka, uz potpuno poštovanje prema onima koji i dalje biraju isključivo klasične telefone s tipkama.
“Naš cilj nije uvjeravati svakog korisnika da mora imati pametni telefon. Poštujemo i korisnika koji želi ostati pri klasičnom telefonu ili uopće ne želi koristiti mobilni uređaj. Ali onome tko želi naučiti nešto novo nastojimo pružiti vrijeme, podršku i sigurno okruženje u kojem godine neće biti razlog da unaprijed odustane. Kada se strah od nepoznatog smanji i kada korisnik u tehnologiji pronađe nešto što mu je osobno važno, njezino prihvaćanje postaje znatno lakše.”
Znanje koje premošćuje generacijski razmak
Da interes za tehnologijom nije ograničen samo na stanare domova, već postoji i među aktivnim umirovljenicima koji žive u vlastitim kućanstvima, potvrđuju primjeri iz lokalne zajednice. Važnu ulogu u njihovu opismenjavanju preuzela je Gradska knjižnica Požega kroz svoj program „Biti umirovljenik – informatičke radionice za umirovljenike“. Ciklus od pet radionica, koje vodi stručni predavač, usmjeren je na osobni razvoj i stjecanje praktičnih vještina potrebnih za snalaženje u suvremenom svijetu.
Polaznici kroz ovaj program uče osnove pretraživanja interneta, korištenje pametnih telefona, pisanje elektroničke pošte te samostalno pristupanje mrežnim uslugama same Knjižnice. Ovakve inicijative pokazuju da treća životna dob ne mora ostati po strani u procesu digitalizacije, pod uvjetom da im se informacije ponude na razumljiv, strukturiran i pristupačan način.
Dakle, između složenih digitalnih usluga i svakodnevnih ljudskih potreba postoji jasna granica. Dok prijava na e-Građane i e-Uputnice za starije ostaje neostvariva bez izravne pomoći, a mrežne transakcije i dalje ustupaju mjesto sigurnosti papirnate uplatnice, ekrani oživljavaju onog trenutka kada ponude čistu emociju. Navedena iskustva podrazumijevaju da stvarna digitalna uključenost ne traži da svatko samostalno ovlada svakom aplikacijom, nego da uz tehnologiju uvijek ostane mjesta za strpljenje, vođenu podršku i toplu ljudsku riječ.
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Foto: Dom za starije i nemoćne Velika)
