Umjesto kretanja, djeci u ruke guramo ekrane da bismo kupili pola sata mira. Epilog? Siti smo industrijske hrane, ali gladni pažnje, dok nam se trećina djece i dvije trećine odraslih polako guši u epidemiji pretilosti.
Kada je riječ o opsegu problema, podaci s terena ne odstupaju od crnog nacionalnog prosjeka. Kako ističe dr. sc. Jasmina Kovačević, dr. med., specijalistica javnog zdravstva i voditeljica Službe za javno zdravstvo Zavoda za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije, situacija u ovoj županiji vjerno preslikava stanje u cijeloj Hrvatskoj.
„Najmanje trećina naše djece ima problem s viškom kilograma (CroCOSI 2021./2022.), dok je kod odraslih situacija još alarmantnija, čak dvije trećine ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu prema Europskoj zdravstvenoj anketi. Razlike između djece koja žive na selu i one u gradu u našoj županiji praktički nema (Markota I, 2020.). RH je mala država i svi smo tu negdje, u samom vrhu Europske unije po problemu prekomjerne tjelesne mase, i to nije nešto čime se možemo ponositi”, ističe.
Ipak, dr. Kovačević naglašava da sama vaga i indeks tjelesne mase (ITM/BMI) ne pričaju cijelu priču. Kod odraslih ITM može zavarati jer ne razlikuje mišićnu masu od masnog tkiva. Kod djece ključ je u praćenju linija rasta i individualnog razvoja, no suština problema krije se izvan medicinskih dijagrama.
„Brojevi su samo posljedica, oni nisu život. Veći je problem ono što vidimo u svakodnevici, kako zapravo živimo, naš životni stil. Nismo pri vrhu EU-a zato što aktivno hodamo po našim brdima i koristimo sportske terene, nego zato što sjedimo, ne razmišljamo o tome što jedemo i biramo zabavu uz ekrane,” upozorava dr. Kovačević.
Zasloni umjesto kretanja
Prirodna potreba svakog malog djeteta je pokret, ono stalno istražuje, trči i teško ga je obuzdati više od nekoliko minuta. No u svakodnevnoj utrci s poslovnim i obiteljskim obvezama, iscrpljeni roditelji spas i komadić mira sve češće pronalaze u najlakšem, ali opasnom savezniku. Ekran u dječjim rukama stvara privid tišine u kući, dok dijete istovremeno gubi svoju prirodnu potrebu za kretanjem i uči da je prekomjerno sjedenje pred zaslonom sasvim prihvatljiv način zabave i provođenja vremena. Djeca do druge godine ne bi trebala imati pristup ekranima, predškolce bi trebalo ograničiti na jedan, a školarce na do dva sata dnevno. Naravno i odrasli bi trebali biti primjer djeci.
Također, dr. Kovačević ističe da ekrani ne moraju nužno biti neprijatelj ako naučimo balansirati tehnologiju i fizičku aktivnost. Komadić mira roditelji mogu dobiti i tako da s djetetom izađu na zrak, dok dijete trči na igralištu, roditelj i dalje može prelistati društvene mreže na klupi.
Zašto jedna šetnja nije dovoljna?
Sama šetnja parkom, međutim, nije dovoljna ako veći dio dana provodimo sjedeći. Za pravu ravnotežu i zdravlje, i odraslima i djeci potrebna je konkretna, redovita aktivnost.
„Osam sati sjedenja na poslu ne možete kompenzirati samo jednom šetnjom s djetetom u parkiću. To je dobar početak, ali uz to moramo imati bar dva konkretna treninga tjedno te vikendom otići u prirodu ili na dužu vožnju biciklom. Nama u javnom zdravstvu fokus je na tome kako živimo. Trebamo biti aktivni barem 300 minuta tjedno, to je pet sati konkretnog kretanja, a djeca i više, da bismo umanjili posljedice sjedilačkog života.”
Iako je kretanje neophodno za opće zdravlje, dr. Kovačević naglašava jednostavnu istinu s kojom se mnogi teško suočavaju: višak kilograma nemoguće je riješiti isključivo na treningu. Smršavjeti samo fizičkom aktivnošću, bez promjene onoga što nam se nalazi na tanjuru, izuzetno je teško i zahtjevno. Koliko god intenzivno trenirali, malo tko može potrošiti ozbiljan višak kalorija unesen brzim i nepromišljenim obrocima.
Dobra je vijest, ipak, da kretanje i prehrana idu ruku pod ruku. Ljudi koji redovito vježbaju počinju svjesnije promišljati o hrani, jer nakon pola sata trčanja rijetko tko želi uloženi trud poništiti s nekoliko kriški pizze ili burekom.
Hrana nas treba hraniti
Ipak, glavni problem moderne svakodnevice jest to što smo okruženi hranom koja je dizajnirana da nam pruži brz užitak, ali tijelu ne nudi ništa zauzvrat.
„Hrana nas treba hraniti, iz nje naše tijelo mora dobiti građevni materijal za obnovu stanica, organa, mišića, kože, noktiju i sluznice. Kada pojedete vrećicu čipsa, čokoladu ili popijete gazirani sok, vaše tijelo od toga nema nikakve nutritivne koristi. Dobijete samo ogromnu količinu energije koju, ako je odmah ne potrošite, tijelo skladišti kao mast. Uz to, zasićujemo se solju i maltretiramo gušteraču šećerima, čime radimo izravan korak prema inzulinskoj rezistenciji, dijabetesu i visokom tlaku,” upozorava dr. Kovačević.
Put do zdravlja stoga ne počinje rigoroznim odricanjem, nego povratkom osnovnoj svrsi prehrane: odabiru namirnica koje nam daju stabilnu energiju i stvarnu hranjivu vrijednost, umjesto praznih kalorija koje će nam narušiti zdravlje.
“Šarene i šuškave vrećice nisu hrana, nego po definiciji ultra prerađena hrana i luksuzni proizvodi iza kojih stoje ogromni marketinški budžeti. Cilj industrije ultra prerađene hrane ,hrane koja to nije, je zarada, a nama i našoj djeci kroz mreže i reklame prodaju šećerne i energetske bombe koje nemaju nikakve veze s izvornim namirnicama. Lako posežemo za njima jer su napravljeni da nam u mozgu stvaraju trenutačnu ugodu i olakšavaju težak dan, no ako nam to postane jedini način za uljepšati si dan, skupljamo kilograme, gubimo volju za kretanjem i na kraju zaboravimo što nam je zapravo važno.”
Odgovornost je na roditeljima i kontroli džeparca. Djetetu za odlazak s prijateljima na igranje ne treba novac nego bočica vode, a ako mu se daje džeparac, dva eura su gornja granica s kojom ne može kupiti i sok i čips. Djecu moramo naučiti da je kod ove hrane manje ujedno i više, te ih maknuti iz redova na blagajnama nakon škole.
Što stavljamo u košaricu?
“U trgovini treba kupovati ono što se ne reklamira jer nitko ne pravi reklamu za zelenu salatu. Košarica se puni izvornim namirnicama: voćem, povrćem, mesom iz mesnice, ribom, jajima i mliječnim proizvodima, bez pomodnih tvorničkih dodataka i gotovih zamrznutih jela”.
Kako ćemo dočekati 65. godinu, hoćemo li biti aktivni, putovati i raditi u vrtu ili hodati sa štapom jer su nam stradali kukovi i koljena zbog viška kilograma, ovisi o tome kako su nam roditelji posložili kockice u djetinjstvu i kako mi sami biramo živjeti svaki dan.
Dijete se nikada ne smije optuživati za vlastitu prekomjernu težinu jer krivnju za to uvijek snose roditelji i društvo. Dokle god nam je prihvatljivo da su djeca na svakom koraku bombardirana reklamama za slatkiše i da su im bez nadzora dostupne kalorijske bombe bez prehrambene vrijednosti, ne možemo od njih očekivati da se sama odupru tim izazovima.
„Ne možemo od djece očekivati da se znaju uspješno oduprijeti svim tim izazovima kada mi kao odrasli imamo vrlo ozbiljne probleme zaobići čips i gazirana pića. Mi djeci u obitelji, kućanstvu i društvu trebamo stvoriti okruženje u kojem su minimalno izložena tim rizicima. Roditelji tu imaju aktivnu ulogu u ograničavanju i nadziranju toga što će i koliko njihovo dijete pojesti,” poručuje dr. sc. Jasmina Kovačević.
Mali koraci i održive navike do dugoročnog zdravlja
Kako bi roditeljima i drugim odraslim osobama pomogli na putu promjene životnog stila u Zavodu provode „Fitiće”, besplatan tromjesečni program za odrasle osobe s indeksom tjelesne mase višim od 30. Umjesto brzih dijeta i iscrpljujućih treninga, program nudi stručnu skrb u malim grupama te individualno skrojen plan u kojem polaznici svakodnevno bilježe svoje navike. Zadatak je jednostavan: izbaciti samo dvije loše rutine, poput kasne večere ili gaziranih pića, te postupno uvesti više voća, povrća, vode, kretanja i sna. Izboriti se s kilogramima ne znači odustati od svakog komada torte, nego uz podršku stručnjaka pronaći održivu ravnotežu.
Nakon tri mjeseca rada, polaznici dobivaju dvogodišnje praćenje jer su redoviti dolasci i vaganja svakih nekoliko mjeseci ključni da se usvojene navike ne napuste. Kroz program je dosad prošlo više od 120 ljudi, a većina ih ostvari preporučeni gubitak od 5 do 10 posto mase tijekom Programa. No, naglasak je uvijek na zdravlju, a ne na drastičnim promjenama brojeva.
„Nama cilj nije da ljudi pomisle kako moraju trenirati svaki dan i više nikada ne pojesti komad torte. Želimo pokazati da su i najmanje promjene sjajan rezultat. Svaki izgubljeni kilogram korigira krvni tlak, a svaki mali popravak prehrane popravlja vrijednosti šećera u krvi i smanjuje rizike od bolesti. Nije cilj biti idealan, nego napraviti male, lijepe stvari za sebe,” zaključuje dr. Kovačević.
Nova skupina “Fitića” kreće već od rujna, a sve zainteresirane osobe detaljnije informacije mogu dobiti na broj telefon 034/311 563 ili na e-mail javno.zdravstvo.sestra@zjz-pozega.hr
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Foto: K.Š./Ilustracija)
