Možete biti ovisni o sportu, ljubavi ili jednom jedinom zvuku obavijesti na mobitelu. Problem više nije u tome o čemu je riječ, nego u trenutku kada ponašanje počne upravljati osobom, upozorava socijalni radnik Zlatko Sliško, koji više od dva desetljeća radi s djecom i mladima. Njegovo iskustvo pokazuje kako se lice ovisnosti mijenja brže nego što ga društvo uspijeva prepoznati.
“Danas možete biti ovisni o gotovo svemu: sportu, ljubavi, lajkovima, društvenim mrežama. Pitanje je samo kako precizno postaviti dijagnozu.”
Tom rečenicom Zlatko Sliško , započinje razgovor koji otvara jednu od najsloženijih tema današnjice. Godinama odlazi na stručne kongrese o ovisnostima, ali kaže da se posljednjih godina događa nešto novo, popis modernih ovisnosti postaje sve duži, dok granica između zdravog ponašanja i poremećaja postaje sve tanja.
Jedan od primjera koji otvara tu dilemu jest ovisnost o sportu. Socijalni radnik kaže kako je na kongresu postavio pitanje liječnici iz svoje perspektive: kako uopće postaviti dijagnozu ovisnosti o sportu?
„Ako vas boli, a vi uporno dalje nastavljate, u nekim sportovima to može izgledati kao problem. Ali što je onda s nekim sportovima gdje je bol dio treninga? U karateu imate situacije gdje udarate u tvrde predmete kako biste ojačali udarne površine. To boli. Ali to je trening volje, sposobnost da izdržite nešto teško i nastavite dalje.“
Slične primjere vidi i izvan sporta.
„U vojsci nosite 30 kilograma opreme i nastavite hodati. To je također izlazak iz vlastitih granica. Ne možemo svaku takvu situaciju odmah nazvati ovisnošću.“
Zbog toga smatra da treba biti vrlo oprezan kod određivanja granice.
Kad zdravo, više nije zdravo
Granica je, kažu stručnjaci poput kliničkog psihologa Davida Zomborija, u trenutku kada fizička aktivnost prestane biti izvor zdravlja i zadovoljstva te postane čista prisila.
„Ako nakon preskočenog treninga osjećate snažnu grižnju savjesti ili ako ste vježbanju podredili sve ostale obaveze u životu, tada možemo govoriti o problemu. Zdrav odnos uključuje odmor i prihvaćanje granica tijela koje dolaze s godinama. Prelazak preko tih granica pod svaku cijenu jest ovisnički obrazac”, objašnjava se u kliničkim krugovima.
Drugim riječima, problem nije u broju treninga, nego u tome upravlja li čovjek svojim ponašanjem ili ono upravlja njime.
No, na terenu je logika drugačija. Mladi ne počinju ekstremno trenirati ili opsesivno brojati kalorije iz čista mira. Oni to rade jer su današnje generacije izložene okrutnom imperativu uspjeha. Ako imaš manu, vršnjaci u školi bit će nemilosrdni. Ekstremni fizički bijeg, bilježi socijalni radnik Sliško, često je odgovor na neprihvaćanje onih koji su po bilo čemu drugačiji.
Algoritmi koji pišu Kazneni zakon
Još je mračnija slika iza osvijetljenih ekrana mobitela. Socijalni radnik kaže kako se tipični obrazac ovisnosti gotovo preslikava. Prvo pada odgovornost. Mladi ostaju budni do jutra jer su na TikToku, Instagramu ili bilo kojoj drugoj društvenoj mreži. Kasne u školu, zanemaruju obveze, gube koncentraciju.
„Mehanizam je isti kao kod drugih ovisnosti. Nekada nije najvažnije sredstvo, nego način na koji ono preuzima kontrolu nad životom“, kaže.
Posebno ga zabrinjava što mnogi roditelji teško prepoznaju prve znakove.
„Dijete razgovara s vama, ali cijelo vrijeme tipka po mobitelu. To još ne znači da je ovisno, ali jest signal“.
Kaznena djela jednim klikom
Posljedice više nisu samo loše ocjene ili neprospavane noći. U svom radu susretao se s maloljetnicima koji nisu ni bili svjesni da su počinili kazneno djelo. Jedan je bez razmišljanja prijatelju proslijedio eksplicitnu fotografiju druge maloljetnice
Drugi je, kaže, preko TikToka dogovarao prijevoz migranata, potpuno nesvjestan ozbiljnosti onoga što radi. Tek kada su se uključile institucije, shvatio je posljedice i obrisao društvenu mrežu.
„Oni često uopće ne razumiju da virtualni svijet ima stvarne posljedice“, ističe.
„Like“ kao valuta
Paradoksalno, priznaje kako je i sam osjetio koliko lako čovjek upadne u zamku društvenih mreža.
„Stavim sadržaj, odem kuhati ručak pa nakon nekog vremena trčim vidjeti koliko lajkova ima.
Zbog toga stručnjaci sve češće uspoređuju društvene mreže s mehanizmima koji stoje iza drugih oblika ovisničkog ponašanja, ne zato što su iste kao droga, nego zato što koriste sličan sustav nagrade i iščekivanja.
„Imate mlade ljude koji su preko poruka na društvenim mrežama u stanju napisati najdublje ili najagresivnije stvari, samo zato što iščekuju povratnu reakciju u vide uzvraćene poruke, a prestrašeni su do kosti od ideje da uživo priđu djevojci i odu na sastanak. Virtualne veze postaju im zamjena za život, a oni u tome uopće ne vide problem“, ističe.
Zašto baš sada?
Pozadina ove epidemije nevidljivih ovisnosti, upozorava Sliško, leži u dubokoj općoj i pravnoj nesigurnosti s kojom se odrastanje suočava i u našoj županiji. Mladi žive u svijetu u kojem se lako gubi posao, resursi su ograničeni, a društvene mreže i trgovački izlozi nude sve na dlanu. Jaz između onih koji mogu imati sve i onih koji ostaju na margini nikada nije bio uočljiviji na našim ulicama i u školskim klupama.
Rezultat je stalna, pozadinska anksioznost: Hoću li položiti maturu? Hoću li ikada dobiti posao? Što donosi sutra? Nije slučajno, primjećuje ovaj socijalni radnik s dugogodišnjim iskustvom na terenu, da najviše obiteljske napetosti i nasilja izbija upravo za blagdane, kada se obitelji, pritisnute tom istom svakodnevnom nesigurnošću, napokon nađu na okupu.
Odgovor na ovaj izazov, naglašava Sliško, ne leži u jeftinim rješenjima.
„Kupovanje novijeg računala ili jačeg mobitela samo da bi se ‘kupio mir’ u kući najgora je odgojna zamka. Uvođenje zabrane mobitela u osnovnim školama dobar je prvi korak, no bez građenja samokontrole i dugotrajnog, sustavnog rada s djecom u obitelji i zajednici, zabrane ostaju tek flaster na otvorenoj rani“, zaključuje.
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Foto: K.Š./Ilustracija)
