U jednom od najpoznatijih i najvećih zimskih sportskih središta u Austriji, poznatoj skijaškoj meki Kitzbulhu, nekoć jedan od najomiljenijih požeških konobara, Jurica Tomić, već gotovo sedam godina gradi svoju poslovnu priču.
Brojne sugrađane godinama je, od milja zvani Jura, razbuđivao prvom jutarnjom kavom, nebrojne generacija maturanata ispratio u novo razdoblje života, a tijekom kasnih, noćnih sati uveseljavao i tješio sve one koji su došli potražiti zabavu i odmak od napornog tjedna- uvijek uz osmijeh.
Ostao je Jura za mnoge, dio bezbrižne srednjoškolske uspomene, a sada okružen mističnim alpskim vrhovima, stvara nove uspomene, poslužujući međunarodnu klijentelu te tvrdi da je sve u njegovu životu napokon na mjestu.
Priča o odlasku iz rodnog grada, zajednička je svima koji odlaze, financijska stabilnost, i potraga za sredinom koja cijeni i nagrađuje znanje i trud.
„Na odlazak sam se odlučio isključivo iz financijski razloga jer se nisam mogao pomiriti sa činjenicom da kao radnik u Požegi ,čak i šire, od svog rada i truda nisam sebi mogao priuštiti apsolutno ništa osim minusa na računu te maštanja o tome kako bi bilo lijepo otići nekud na putovanje ,more, skijanje i slično“, pojašnjava.
Jurica danas radi kao konobar u hotelu koji se nalazi neposredno na jednoj od mnogobrojnih skijaških staza, i pojašnjava da je način poslovanja, mentalitet gostiju i stil života sušta suprotnost onome što je do sad okusio radeći u Požegi.
„Razlika u poslovanju je ogromna. Ovdje u Austriji sam plaćen po satu i ako radim puno na kraju sezone mi je svaki prekovremeni sat plaćen, plus svi dodatci na plaću, 13.-14. plaća, povrat poreza. Gosti su turisti i većinom u poslu nema stresa“, pojašnjava Tomić.
Veličanstvene Alpe u zagrljaju vječnog snijega prizor su koji svakodnevno gleda, dok dolje niže, u dolini, jezera uokviruju najživopisnija sela. No, nije planinski zrak i očaravajući krajolik ono što fizički zahtjevan i emocionalno iscrpljujući konobarski život čini lakšim, nego način rada u kojem svatko zna svoja prava i obveze, trud je cijenjen, stručnost nagrađena, a poslovni život se nikad ne miješa u privatni.
„Konobarski život u Austriji je puno lakši i jednostavniji. Jako se rijetko događa da radim i za vrijeme ručka ili večere ,radno vrijeme je uredno i imam puno slobodnog vremena(imam život). Gostima je bitno da dobro pojedu i popiju, a komunikacija s njima se svodi na minimum jer i oni su došli na odmor i žele mir“, pojašnjava Tomić.
Zato mu ni hladne austrijske zime, a ni oštar planinski zrak nisu teško pale, jer spoznaja da si cijenjen, i za svoj rad pošteno plaćen grije više, no vreli srpanjski dani.
„Prilagodba na brda, snijeg i zime mi nije bila teška. Sve je dobro organizirano i ceste su uvijek čiste. Nije ništa hladnije, nego u Požegi, samo ima malo više snježnih radosti. Od svog novog života u Austriji volim to što me cijene kao radnika i nikad se nisam osjećao prevareno ili pokradeno od strane poslodavca. Činjenica da od svoje plaće mogu imati sve što je normalnom čovjeku bitno i potrebno me jako umiruje i dopušta mi da jednostavno živim i uživam u životi, bez razmišljanja kako ćemo sutra“ napominje.
O povratku u Požegu još ne razmišlja. Nažalost, razloga ni motiva nema, ali ima puno stečenog znanja i godine rada u ugostiteljstvu, koje bi jednog dana itekako koristile Požegi, koja se sve više otvara, i traži svoje mjesto na turističkoj karti Hrvatske.
„Svoje stečeno znanje, u smislu ugostiteljstva, otvaranja kafića i sličnoga ne planiram pružati Požežanima jer to je neisplativa investicija. Ako bi mi se pružila prilika da radim u turizmu ili u sličnim ustanovama koje se bave turizmom u Požegi vrlo radio bih prihvatio tu odgovornost i smatram da bih imao šta ponuditi gradu te bi moj povratak tada bio siguran“, zaključuje Jurica Tomić za kraj.
(FOTO: Ustupljene fotogarfije)