Svaki grad ima svoje specifične vizure i zvukove koji, poput nevidljivih niti, povezuju generacije. Za nas Požežane, jedan od tih duboko urezanih simbola svakako je željeznički most preko Orljave, smješten tik uz Zvečevački park. I dok danas tim istim tračnicama klize modernije, tiše i brže kompozicije, dvije stare obiteljske fotografije u sekundi nas vraćaju na sam početak osamdesetih godina prošlog stoljeća.
U vremenu prije pametnih telefona, jurnjave i klimatiziranih vagona, našom lokalnom prugom prema Velikoj i Pleternici suvereno je vladao jedan poseban, neumorni stroj. Riječ je o legendarnoj dizelsko-električnoj lokomotivi JŽ serije 642, u narodu i među željezničarima od milja zvanoj „Đuran“.
Za Požegu i Slavoniju ova lokomotiva ima i posebnu vrijednost; proizvodila se, naime, po francuskoj licenci u našem susjedstvu, u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Svojom prepoznatljivom dugom siluetom i asimetričnom kabinom, „Đuran“ je bio pravi multipraktik naših pruga, idealan za vuču lakših lokalnih vlakova poput ovoga na slici.
Na širem kadru fotografije vidi se cijela ta prepoznatljiva kompozicija u savršenom balansu na čeličnoj konstrukciji mosta: moćna lokomotiva i dva klasična, zelena putnička vagon-„zelenjaka“. No, ona prava novinarska i ljudska magija otkriva se tek kada kadar približimo. Kroz prozirna stakla vagona jasno se naziru lica putnika. Nemoguće je danas ne zapitati se tko su bili ti ljudi tog prohladnog dana ranih osamdesetih. Možda radnici koji su se nakon smjene vraćali kući, praćeni prepoznatljivim mirisom čokolade koji je vjetar nosio iz obližnjeg pogona Zvečeva, ili pak učenici i studenti koji su u kupeima prepisivali zadaće, kratili vrijeme uz karte i smijeh do iduće stanice. Prozori na tim starim vagonima ljeti bi se spustili na pola, a propuh je sa sobom nosio miris tračnica, polja i dizela. Bilo je to vrijeme kada se putovalo znatno sporije, ali se međusobno razgovaralo puno više.
Željeznički most kod Zvečevačkog parka i danas stoji kao čelični čuvar požeških uspomena, a ove fotografije nisu samo komad razvijenog papira s prepoznatljivom sjetnom nijansom prošlih vremena; one su prvorazredni lokalni vremeplov koji nas podsjeća na dušu stare Požege. Između ostalog, one nas tjeraju da se zapitamo sjećamo li se još uvijek vožnje u starim zelenim vagonima i prepoznaje li se, možda, još uvijek netko od naših sugrađana na ovim zamagljenim prozorima sjećanja?
(Foto: K.Š.)
