U Požeško-slavonskoj županiji sustav udomiteljstva puca pod teretom rastućih potreba i kroničnog manjka udomiteljskih obitelji, ostavljajući najosjetljiviju skupinu, maloljetnu djecu, bez adekvatnog smještaja. Kada se dogodi krizna situacija u kojoj dijete zbog ugroženosti mora hitno biti izdvojeno iz biološke obitelji, nadležne službe suočavaju se s gorkom istinom, slobodnih mjesta na terenu gotovo da i nema.
Zamislite da vam se u jednom danu sruši cijeli svijet. Iz sigurnosti ili privida sigurnosti vlastita doma, zbog okolnosti koje niste birali, niti mogli kontrolirati, izvučeni ste iz korijena. Pri tome ste još i dijete. Škola, prijatelji, park, poznate ulice, miris doma, sve nestaje preko noći. Kada se to dogodi, zajednica vam je dužna pružiti utočište. Međutim, što se događa kada vas u vlastitoj županiji dočekaju zaključana vrata?
Broj registriranih udomiteljskih obitelji i raspoloživih mjesta na području Požeško-slavonske županije kontinuirano se mijenja, no potrebe su značajno veće od postojećih kapaciteta, osobito za smještaj djece starije školske dobi, braće i sestara te djece s razvojnim, zdravstvenim ili emocionalnim teškoćama. Poseban izazov predstavlja pronalazak kriznih i hitnih smještaja za djecu koja zbog ugroženosti moraju žurno biti izdvojena iz obitelji, potvrđuje nam to Ines Marijanović, upraviteljica Županijske službe Požeško-slavonske županije, pri Centru za socijalnu skrb Područnog ureda Požega.
Udomiteljstvo vs. posvajanje
Prije nego što se dublje dotaknemo ove osjetljive teme važno je načiniti nužnu, a u javnosti često brkanu distinkciju, udomiteljstvo i posvajanje nisu ista stvar.
Dok posvajanje donosi trajno roditeljstvo, udomiteljstvo je oblik skrbi kojim se djeci bez adekvatne roditeljske skrbi osigurava sigurno obiteljsko okruženje, svakodnevna briga, odgoj te podrška u obrazovanju i emocionalnom razvoju. Iako udomitelji imaju pravo na radnu naknadu, opskrbninu i stručnu pomoć, suština ovog poziva daleko nadilazi administrativne okvire. Prije donošenja ove velike odluke, najvažnije je osvijestiti ključnu istinu:
„Udomiteljstvo nije samo pružanje smještaja, nego prije svega pružanje stabilnosti, prihvaćanja, strpljenja i emocionalne podrške djetetu koje je prošlo kroz teška životna iskustva.“ pojašnjava Marijanović.
Upravo takva vrsta podrške, ali i otvorenosti prema ovom plemenitom pozivu na području Požeško-slavonske županije razmjerno je slabo zastupljena. Prema nekim pokazateljima, udomiteljstvo je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj višestruko razvijenije u odnosu na našu županiju, a ključni uzroci ovog raskoraka leže u višestrukim društvenim i demografskim okolnostima.
Tradicija, strahovi i predrasude
Dok se primjerice u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji udomiteljstvo razvija desetljećima te se tradicija prenosi kroz generacije, što potencijalnim udomiteljima olakšava odluku kroz pozitivne primjere iz okoline, u Požeško-slavonskoj županiji takva tradicija nažalost nije ukorijenjena. Situaciju dodatno kompliciraju prisutni strahovi, predrasude i nedovoljna informiranost građana o stvarnoj naravi udomiteljstva, kao i neutemeljena bojazan da su za ovaj poziv nužni iznimni materijalni uvjeti ili posebna stručna znanja. Kada se tomu pridodaju suvremeni način života, iseljavanje mlađeg stanovništva i starenje populacije, krug potencijalnih udomiteljskih obitelji dodatno se sužava, ostavljajući interes znatno ispod stvarnih potreba terena.
A stvarne potrebe terena goleme su. Kako upozorava upraviteljica Ines Marijanović, zbog nedostatka raspoloživih udomiteljskih obitelji dio djece s područja naše županije mora se smještati u druge županije. U kriznim situacijama stručne službe nastoje pronaći smještaj u najkraćem mogućem roku, no trajanje tog procesa ovisi o nizu okolnosti: o dobi djeteta, njegovim potrebama, mogućnosti zajedničkog smještaja braće i sestara te dostupnosti slobodnih mjesta. Kako ističe Marijanović, najveći izazov nikada nije pronaći bilo kakvo slobodno mjesto, već pronaći obitelj koja može odgovoriti upravo na specifične potrebe konkretnog djeteta.
Lica i naličja nove sredine
Kada se sustav nađe u situaciji da udomiteljsku obitelj ne može pronaći unutar granica vlastite županije, posljedice snosi upravo ono biće koje je najmanje dužno ispaštati. Premještaj u drugu sredinu za dijete znači višestruku traumu, osim gubitka obiteljskog doma, ono preko noći gubi i svoj grad, školu, prijatelje te jedina preostala uporišta u svom malom svijetu.
„Dijete koje se izdvaja iz obitelji često već nosi iskustva zanemarivanja, nasilja, neizvjesnosti ili drugih teških okolnosti. Sam čin izdvajanja, iako nužan radi zaštite, predstavlja veliku promjenu, a ukoliko pritom mora napustiti i svoju lokalnu sredinu, može osjećati dodatni gubitak, tugu, nesigurnost i strah. Kvalitetna i podržavajuća udomiteljska obitelj može značajno ublažiti posljedice trauma i pomoći djetetu da ponovno razvije osjećaj sigurnosti, pripadnosti i samopouzdanja“ pojašnjava Marijanović.
S druge pak strane za obitelj koja prima dijete to istodobno znači susret s njegovom pričom, ali i sa svime što je ta priča ostavila iza sebe. Ponašanja i emocionalne reakcije koje dijete donosi u novu sredinu ponekad neće biti lako razumjeti, osobito kada se ne zna njihova pozadina. Upravo zato udomitelji moraju biti spremni učiti dijete, ali i od njega – razumjeti njegove potrebe, granice i načine na koje pokazuje ono što još ne zna izreći.
„Djeca koja dolaze u udomiteljske obitelji mogu imati poteškoće u emocionalnom vezivanju, nisko samopoštovanje, razvojne teškoće, probleme u učenju, poteškoće u regulaciji emocija ili različite oblike traumatskih iskustava. Zbog toga se budući udomitelji procjenjuju i educiraju prije dobivanja dozvole za udomiteljstvo. Nakon smještaja djeteta stručni radnici Hrvatskog zavoda za socijalni rad i drugih ustanova pružaju im kontinuiranu podršku, savjetovanje i pomoć. Važno je istaknuti da nitko ne može biti potpuno spreman za svaku situaciju, ali kvalitetna priprema, stručna podrška i motivacija za pomaganje djeci značajno doprinose uspješnom udomiteljstvu.“, pojašnjava.
Tko može postati udomitelj?
Pri tome ne postoji jedan strogo definiran profil udomiteljske obitelji. Udomitelji mogu biti bračni i izvanbračni partneri, samci te obitelji različitih zanimanja i životnih okolnosti. Kako navodi Marijanović tijekom procjene potencijalne udomitelje najčešće zabrinjava pitanje hoće li biti dovoljno dobri, hoće li se moći nositi s djetetovim teškoćama te kako će njihova vlastita obitelj reagirati na dolazak djeteta. Važno je naglasiti da procjena nije „ispit“, već proces kojim se utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti i može li se budućim udomiteljima pružiti potrebna podrška.
Udomiteljstvo zato traži nešto što se teško može propisati pravilnikom ili naučiti kroz jednu edukaciju, spremnost da se u svoj život uključi netko čija priča počinje mnogo prije trenutka kada uđe u udomiteljsku obitelj. To nije odluka koju treba donositi olako, ali nije ni odluka za koju postoji „idealna“ osoba. Važno je realno sagledati vlastite mogućnosti, prihvatiti odgovornost i biti spreman učiti zajedno s djetetom.
U konačnici, pitanje nije tko bi bio savršen udomitelj, nego postoji li dovoljno ljudi koji su spremni pokušati biti ono što je djetetu u određenom trenutku potrebno.
„Mnoga djeca ne trebaju savršenu obitelj. Trebaju stabilnu, toplu i brižnu osobu koja će im pokazati da su vrijedna ljubavi, pažnje i poštovanja. Upravo zato svaki novi udomitelj može biti ključna osoba u djetetovu životu i razlog da njegova budućnost bude bolja i sigurnija.“ zaključuje Marijanović.
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Foto: K.Š./Ilustracija)
