Na prvi pogled, najvažnije djelo Antuna Kanižlića, religiozna poema Sveta Rožalija, nema nikakve veze s Požegom. Njezina radnja smještena je na daleku Siciliju, u mračnu i hladnu špilju pokraj Palerma, a likovi nemaju dodirnih točaka sa slavonskom svakodnevicom 18. stoljeća. No, ako zagrebemo ispod površine ove barokne priče o svetici koja ostavlja plemićki život radi pustinjaštva, otkrit ćemo da su njezin jezik, njezin ritam i njezin duboki unutrašnji duh rođeni upravo ovdje, podno Papuka, u tišini požeškog isusovačkog kolegija.
Da bismo razumjeli Kanižlićevu Požegu, moramo se vratiti u vrijeme kada se grad tek budio iz dugog osmanskog sna. Nakon odlaska Osmanlija, Požega se nije obnavljala samo ciglama i baroknim fasadama, nego prvenstveno umom i duhovnošću. Ključnu ulogu u tome odigrali su isusovci, a s njima je u grad stigao posve novi mentalitet: visoko obrazovanje, stroga intelektualna disciplina i profinjena estetika.
Zanimljiva je, gotovo simbolična podudarnost da je Antun Kanižlić rođen je 1699., točno one godine kada su isusovci osnovali požešku Gimnaziju, prvu u Slavoniji i petu u Hrvatskoj. Pjesnik i novi kulturni prostor grada rodili su se u istom dahu. Odrastajući i obrazujući se u tom okruženju, Kanižlić je upijao isusovački duhovni kod koji će kasnije pretočiti u svoje stihove.
U Svetoj Rožaliji taj se duh manifestira kroz duboku sabranost i okrenutost unutrašnjem životu. Kanižlićeva Požega u ovom razdoblju nije grad bučnih kavana, korza ili građanskih tračeva; to je prostor duhovnog reda i tišine. Čovjek je kod Kanižlića neprestano zagledan u vlastitu savjest, u pitanja prolaznosti života, grijeha i spasenja. No, taj svijet nipošto nije hladan ili krut. Njegov barok nosi golemu, strastvenu emocionalnost i gotovo intimnu privrženost uzvišenom. Kada Rožalija u špilji proživljava svoje dramatične unutarnje borbe, ona zapravo progovara onim istim tonom kojim su požeški intelektualci tog doba razmišljali u tišini svojih soba i oltara.
Upravo taj poseban spoj svjetovnog i crkvenog, toliko karakterističan za Požegu, i danas živi. Kada danas zakoračite u stalni postav Gradskog muzeja Požega, u dio posvećen isusovcima, taj duh postaje opipljiv. Kročiti u sačuvanu isusovačku učionicu za svakog posjetitelja znači sjesti u klupu s požeškom erudicijom, sklupčanom oko književnosti, pismenosti i ljekarništva pod okriljem ovih marljivih redovnika. Detaljnije pročitati OVDJE.
U takvom poticajnom okruženju, u toj tišini i redu, Kanižlić je gradio svoj unutarnji svijet.
U katalogu stalnog postava Gradskog muzeja Požega zabilježeni su primjerci Kanižlićevih djela Sveta Rožalija, Pobožnost molitvena i Bogoljubnost molitvena.
Promatrajući te knjige, posjetitelj ne susreće samo književna djela nego i opipljive tragove vremena u kojemu je nastajao duhovni i kulturni identitet Požege. One nas podsjećaju da Kanižlićeva riječ nije ostala zatvorena u 18. stoljeću, nego i danas živi kao važan dio požeške kulturne memorije.
Međutim, ono što Kanižlićev rad najčvršće veže uz požeški mentalitet i očuvanje našeg identiteta jest jezik. Narod bez jezika nije narod; upravo nas jezik čini onim što jesmo, drži nas na okupu i upisuje nas u povijest. Iako piše o dalekom svijetu i teološkim uzvišenostima, Kanižlić piše na predivnoj, podatnoj slavonskoj ikavici i štokavštini, koristeći raskošne pjesničke ukrase. On je požeškom narodnom govoru dao plemićki, europski sjaj i dokazao da se njime mogu izreći najkompleksnije ljudske emocije i misli.
Posebno mjesto u tom jezičnom i duhovnom tkanju zauzimaju Rožalijine molitve. One u poemi nisu tek usputni dio radnje, već se mogu promatrati kao potpuno izdvojeni žanr: autonomne, visoko estetizirane lirske cjeline kroz koje Kanižlić demonstrira vrhunac pjesničke tehnike. Kroz te molitve, razgovor s uzvišenim prestaje biti puka vjerska formalnost i postaje dubok, intiman i prostudiran unutrašnji čin, toliko svojstven isusovačkoj školi i duhovnoj disciplini koja je oblikovala prve požeške intelektualce.
Zato je naš svestrani Matko Peić, poznat po svojoj stilskoj osebujnosti, zapisao jednu od najljepših rečenica o ovom požeškom velikanu: da iz poznatog požeškog potoka Vučjaka izvire Kanižlićev rokoko. U toj prostudiranoj igri riječi krije se cijela istina o Požegi, gradu u kojemu domaća, slavonska priroda i bistra voda s Vučjaka prirodno rađaju najprofinjeniju europsku umjetnost i književnu eleganciju.
Kanižlić nam je u nasljeđe ostavio prvu, temelju sliku Požege, onu obrazovanu, duhovnu i sabranu. On je postavio intelektualne temelje bez kojih grad nikada ne bi dobio status “Slavonske Atene”. Iz te tišine i reda njegova baroka proizaći će, u stoljećima koja slijede, sav onaj živopisni, glasni i ponosni požeški književni svijet.
(Foto: Ilustracija/ Gradski muzej Požega)
