Zanimljiva, bučna, mirisom orijenta i baruta određena, u pisanoj riječi isusovaca sačuvana, na Kempfovim fotografijama zaustavljena, ispod Lermanovih pisama sakrivena višestoljetna i bogata povijest požeškog kraja zahvaljujući novom postavu Gradskog muzeja Požega pronašla je bezbroj načina da progovori i dotakne svakog znatiželjnog posjetitelja novouređenog hrama kulturne baštine. Posebno se ona ogoljeva i zrcali u vrsnim pripovijedanjima kustosice Ivane Domanović koja nas biranim riječima uvodi u zanimljivo požeško srednjovjekovlje.
– Ime „Požega“ u srednjem vijeku prvenstveno označava Požešku županiju čiji prvi spomen nalazimo 1210. godine, dok se utvrda „Castrum de Posega“ prvi put spominje 1227. godine, a na tom se mjestu danas nalazi šetalište Stari grad. Utvrda je u vrijeme prvog spomena bila u rukama crkve, a kasnije prelazi u kraljevske ruke te je dugo vremena bila prijestolnica hrvatsko – ugarskih kraljica. Naime, hrvatsko – ugarski kralj Bela IV. iskoristio je miraz svoje supruge Marije Laskaris u ratu protiv Tatara, a nakon pobjede supruzi je poklonio požešku utvrdu. U 14. stoljeću za vrijeme građanskog rata u hrvatsko-ugarskim zemljama kraljice Elizabeta Kotromanić i njezina kćerka Marija bježe i dolaze u Požegu odakle su jedno vrijeme i stolovale budući da je to bio njihov grad u kojemu su bile sigurne- pojašnjava Domanović.
Grad podno tvrđave tj. trgovište Posegawar ili Possegawar prvi se put spominje u ispravi iz 1350. godine. U srednjovjekovnoj Požegi postojale su i tri crkve. Crkva sv. Pavla nalazila se u predjelu Kamenitih vrata, a srušena je za vrijeme osmanlijskih napada. Na središnjem požeškom trgu i danas se nalaze crkve Duha Svetoga i sv. Lovre koje su u srednjem vijeku nosile imena sv. Demetrija i sv. Marije. Na veličinu, važnost i status tadašnje Požege upućuje i prisutnost tri crkvena reda: dominikanaca, franjevaca i ivanovaca.
Preko različitih i uvećanih karti i tlocrta srednjovjekovne Požege koji plijene pozornost, niže niz muzejski hodnik, tek korak ili dva, do novog povijesnog poglavlja dočekuju nas 150 godina dugi tragovi osmanlijskog utjecaja na grad i ponešto materijalnih ostataka, miris baruta u zraku, kip fra Luke Ibrišimovića koji dominira prostorom, a oko njega, staklom obgrljeni raskošno ukrašeni jatagani i kubure.
Početkom 16. stoljeća sve se mijenja, pogotovo oko 1530. godine kad jačaju osmanlijski napadi iz Bosne, a Požega u siječnju 1537. godine potpada pod osmanlijsku vlast koja će na ovim prostorima trajati oko 150 godina pojašnjava nam kustosica Domanović. Iako je Požega u to vrijeme gospodarski ojačala i dugo vremena bila središte Slavonije, njenu ulogu će kasnije preuzeti Osijek. Međutim, materijalnih ostataka je malo, tek nekoliko nadgrobnih spomenika, turske lule i nešto posuda za vodu, znanih pod nazivom ibrik te bakrenih plitica s prikazima gradova.
-Požega je za vrijeme Osmanlija imala vodovod te su sačuvane vodovodne cijevi. Tekija je bila vjersko mjesto okupljanja derviša, a danas na tom mjestu imamo šetalište. Katoličko stanovništvo je imalo veća prava nego u drugim dijelovima Osmanskog carstva, a bilo je većinom smješteno u najstarijim požeškim ulicama: Vučjaku i Sokolovoj. Nemamo puno materijalnih ostataka iz tog vremena. Najveća ostavština osjeti se u jeziku, u turcizmima kao što su „avlija“, „peškir“, „trpeza“ i sl. te u toponimima odnosno nazivima mjesta kao što su Arslanovci, Dervišaga, Alaginci itd.- govori Domanović.
I dok se priča o osmanlijskom utjecaju na Požegu sve više bliži kraju, opori miris baruta postaje sve izraženiji kao da posjetitelja podsjeća na konačno oslobođenje grada 1691. godine.
-Godine 1683. osmanlijska je vojska poražena kod Beča te od tada počinje period oslobođenja Europe od osmanlijske vlasti koje je predvodila carska vojska cara Leopolda I. Habsburškoga. Fra Luki Ibrišimoviću se tradicionalno pridaje velika uloga u tom oslobođenju, iako su povjesničari dosta skeptični što se tiče njegove vojne uloge. Pitanje je je li on baš sudjelovao u bitkama kao ratnik ili je to više rezultat priča kasnijih vjekova i cijelog procesa buđenja nacija kojima su bili potrebni stariji heroji-ističe Domanović.
I to heroji s kuburama pa su one iz 18. i 19. stoljeća, paljenja na kremen i kapislu, izložene u ovom dijelu Muzeja kao i rekonstrukcija topa te dvije jako zanimljive topovske kugle teške 3 i 5 kilograma, od kojih je jedna pronađena na Sokolovcu, a druga na Starom gradu. Obje zasigurno potječu s kraja 17. stoljeća jer se nakon toga u Požegi više ne odigravaju topovske bitke.
-Imamo i jatagane tj. osmanlijske mačeve koji na sebi imaju upisana imena vlasnika ili razne citate iz Kurana, a mogu biti ukrašeni dragim kamenjem. Drške su napravljene od kosti životinja, od bivoljeg roga ili butne kosti, a mogu biti i od bjelokosti. Tu se nalazi i uvećanje stare grafike koja prikazuje oslobođenje Požege čiji se original čuva u Beču.
Požežani su 1893. godine podigli spomenik fra Luki Ibrišimoviću, a skica spomenika se čuva u muzeju te ju očekuje restauracija. Spomenik je postavljen na Trgu sv. Terezije i svečano otkriven 5. studenog 1893. godine. Prikazuje fra Luku u prirodnoj veličini kako sprema mač nakon bitke. Spomenik je prvotno bio smješten u blizini crkve sv. Terezije, okrenut prema jugu tj. prema Bosni, gdje su se Osmanlije povukle. Godine 1943. premješten je i okrenut prema istoku, na današnju lokaciju.
Posebno se ističe i slavljenička medalja Leopolda I. Habsburškog iz 1687. godine koja prikazuje oslobođenje slavonskih i mađarskih gradova, a među njima je prikazana i Požega iako je tada još bila pod osmanlijskom vlasti – pojašnjava Domanović. Ovakve medalje bile su omiljeno sredstvo vladara za isticanje svojih vještina i postignuća.
Kroz priče, stručnu pratnju i niz izloženih predmeta burna stoljeća požeške povijesti proživljavaju se jednako vjerodostojno kao u davna, zaboravljena vremena, dok vas koraci vode naprijed niz Požešku ulicu. Na muzejskim zidovima uvećane razglednice iz 19. i 20. stoljeća suptilno najavljuju jednu potpuno novu stranicu povijesti.
Rekonstruirana županijska vijećnica, sva u drvetu i staklu, vjerno dočarava duh ondašnjeg vremena dok nas sa zidova promatraju portreti nekadašnjih župan, sve redom zaslužnika za razvoj Požeško-slavonske županije. Tragovi nekih od njih vidljivi su i danas u vizurama grada, kao tihi podsjetnik njihovog djelovanja. Izložbenim primjercima odana je počast onima koji su razrušeni grad nakon osmanlijskog odlaska iznova gradili-požeškim cehovima. Tu su izložene i njihove škrinje u kojima su se čuvale kraljevske povlastice, a mogu se vidjeti i uistinu impresivne rukotvorine požeških zlatara.
Samo korak do ove sobe iz koje se povijesti cijedi i kaplje, novi muzejski postav vjerno je prikazao građansku kuću. Ritam života ovdje je vjerno prikazan očuvanim namještajem od punog drveta kojeg je zub vremena čini se poštedio. Posebna je ovdje soba posvećena obitelji Kraljević, jer iako je Požega imala brojne i utjecajne plemićke obitelji, Kraljevići su svojim radom i kontinuiranim ulaganjem u grad ostavili trajni pečat.
Ipak, poseban spoj svjetovnog i crkvenog, toliko karakterističnog za Požegu, osobito je vidljiv u dijelu postava koji kroz bezbroj detalja odaje počast toliko dragim, i za grad značajnim- isusovcima. Kročiti u ovu učionicu za svakog posjetitelja Gradskog muzeja, znači sjesti u klupu s požeškom erudicijom, sklupčanom oko književnost, pismenosti i ljekarništva pod okriljem marljivih isusovaca.
-O požeškim isusovcima zna se da su došli u Požegu u jesen 1698. godine gdje su osnovali Gimnaziju – petu po starosti u Hrvatskoj! Također, postojalo je i sveučilište „Academia Possegana“ koje je djelovalo petnaestak godina. Ovaj dio postava posvećen je znanosti, učenju, medicini i ljekarništvu. Izložene su dvije vratnice s isusovačke ljekarne jer je to jedna od prvih ljekarni u Slavoniji, osnovana 1740. godine te avan-ljekarnička posuda. Vrijedan je to prikaz razvoja ljekarništva u Požegi, a za taj razvoj posebno je bio zaslužan Pavao Thaller, autor prvog rukopisnog udžbenika iz kemije koji bi bio prvi u Europi da je bio objavljen. Ovdje se nalaze i razne knjige iz naše muzejske knjižnice, a izdvajaju se dvije postinkunabule iz 1524. i 1528. godine, uvezane u jednu knjigu.
Moguće je vidjeti i knjige naših Požežana poput Antuna Kanižlića i Kaje Agjića. Isusovci imaju važnu ulogu što se tiče ljekarništva i zbog kuge koja je pogodila Požegu 1739. godine i tada je po nekim izvorim umrla polovica stanovništva, a u znak zahvale što je kuga kasnije zaobišla Požegu i što nije bila toliko razorna kao u drugim mjestima, Požežani su 1749. godine o svom trošku sagradili Kužni pil, odnosno Zavjetni spomenik Presvetom Trojstvu. Isusovački utjecaj u obrazovanju vidljiv je i na zgradi današnje Požeške biskupije gdje je nekad bila isusovačka gimnazija, a kasnije orfanotrofij tj. sirotište, međutim, ne nužno za djecu bez roditelja, nego za djecu koja su bila sirota, a nadarena, pojašnjava Domanović.
A ova uzbudljiva šetnja stoljećima požeške povijesti i bogate kulturne baštine zaokružuje se u sobi koju dijele dva značajna požeška intelektualca, znanstvenika i kulturna djelatnika: Julije Kempf i Dragutin Lerman. Ovo je možda i najsentimentalniji dio muzejskog postava jer između radnog stola koji je pripadao velikoj požeškoj književnici Zdenki Marković i naslovnice čuvenog Požeškog lista na njemu, jedan kut sobe nizom izrađenih fotografija prikazuje osobnost Julija Kempfa, u različitim životnim situacijama i prilikama.
Ponekad su to trenutci opuštanja u miru vlastitog vrta, ili opuštajući izleti s učenicima, a mogu se vidjeti fotografije i užih članova obitelji, čije sudbine i nisu tako poznate široj javnosti. Zanimljivost je i to da je ovaj postav rađen u cilju da asocira na radnu sobu Julija Kempfa, ujedno osnivača Gradskog Muzeja Požega.
U drugom kutu sobe izloženi su brojni Kempfovi negativi i rijetke fotografije Požege kojima je pružio jedinstven uvid u život onog doba, a tik do njega afrički predmeti poput maske, mača s koricama, koplja i štita dočaravaju Lermanovu Afriku.
Tako su dva bliska prijatelja, za vrijeme svojih plodonosnih života vezana i kumstvom, ostala povezana u sobi sjećanja da kroz svoju ostavštinu tiho šapuću generacijama što tek stasaju tijekom njihovih posjeta Gradskom muzeju Požega.
(FOTO: K.Š.)
