Biti vatrogasac ne znači samo gasiti požare. To je posao koji traži hrabrost, odgovornost i spremnost da u svakom trenutku vlastiti život stavite iza tuđega. Profesionalni vatrogasci svakodnevno se susreću s neizvjesnim situacijama, a iskustva koja pritom stječu ostaju s njima cijeli život. Jedan od njih je i Kristijan Perković, dugogodišnji djelatnik Javne vatrogasne postrojbe Grada Požege, koji je kroz razgovor podijelio svoja iskustva, sjećanja i razmišljanja o pozivu kojem je posvetio više od dva desetljeća života.
Kristijan Perković zaposlen je u postrojbi od 15. prosinca 1999. godine, još iz vremena kada je Vatrogasna postrojba djelovala u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova, prije nego što je zakonskim preustrojem dobila današnji oblik i naziv. Ljubav prema vatrogastvu razvila se još u mladosti, a prvi korak prema tom pozivu bio je upis Vatrogasne škole u Zagrebu 1995. godine.
„Vatrogasac sam postao upisivanjem Vatrogasne škole u Zagrebu, koja je u to vrijeme bila u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova, davne 1995. godine, a koja je vremenski trajala četiri godine.“
Izazovni počeci
Prisjećajući se svojih početaka, Perković kaže kako je prvi dan u postrojbi bio ispunjen uzbuđenjem, neizvjesnošću i strahom. Kao mladić od svega 19 godina našao se u potpuno novom okruženju, među kolegama koji su tek upoznavali jedni druge i pokušavali zajedno savladati izazove posla koji nije nimalo lagan. Iako je očekivao da će učiti od starijih kolega, stvarnost je bila drukčija jer su mnoge zadatke morali savladavati sami, kroz praksu i iskustvo.
„Uh, nakon 26 godina u JVPG Požega, teško je nešto reći sad o tome prvome danu. Tada kao dječak od nekih 19 godine s koliko sam se zaposlio u Vatrogasnoj postrojbi Grada Požege, vjerojatno sam bio preplašen i uzbuđen, misleći kako ću ispuniti sve svoje obveze uredno i kvalitetno kako bi taj prvi dan prošao u najboljem redu. Došao sam u novo okruženje, tek smo se upoznavali svi koji smo zaposleni u Vatrogasnoj postrojbi, gledali jedni u druge ne znajući niti sami sto očekivati tih prvih dana, ali bilo je najbitnije da preživite taj prvi radni dan na ne tako laganom poslu. Očekivanje su bila da ću moći gledati i učiti od starijih od sebe, ali stvarnost je bila drukčija. Odmah u startu sam dobio razna zaduženje, a nitko nije imao da mi pokaže što i kako, već smo sami usput sve učili kako da odrađujemo zadane poslove unutar postrojbe. Uz zakonske obveze tadašnjega doba bilo je i dosta improvizacije, ali sa sadašnjega mjesta mogu reći da je sve dobro prošlo“, prisjeća se Perković.
Cjeloživotno učenje
Dugogodišnji rad u vatrogastvu, kaže, naučio ga je da se čovjek u ovom poslu razvija cijeli život. Svaka intervencija donosi novo iskustvo, a upravo kroz teške i zahtjevne situacije najviše se uči o odgovornosti, smirenosti i važnosti zajedništva. Posebno ističe kako nijedan vatrogasac ne može samostalno obavljati ovaj posao, već su povjerenje i timski rad ključ svega.
„Dugi niz godina rada u Vatrogasnoj postrojbi Grada Požege naučio me da se u ovom poslu čovjek razvija cijeli život. Vatrogasni posao donio mi je puno iskustva i znanja, ali smatram da čovjek u ovom poslu uvijek uči. Kao što bi rekao Sokrat: „ Znam da ništa ne znam“. Kroz sve intervencije i situacije koje sam prošao naučio sam koliko su važni smirenost, odgovornost i timski rad. Nitko ovaj posao ne može raditi sam i zato najveće zasluge uvijek pripadaju cijeloj vatrogasnoj ekipi. Svako iskustvo, bilo dobro ili teško, naučilo me da budem strpljiviji, oprezniji i zahvalan što mogu pomoći ljudima našega grada i našoj zemlji Hrvatskoj kada im je najpotrebnije. Mislim da me ovaj posao prije svega naučio ostati čovjek i cijeniti život, kolege i obitelj. Da iskoristim jednu poznatu izreku Emile Coue: „ Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem“, pa tako sam i ja napredovao“, ističe.
Intervencija koja se ne zaboravlja
Posebno mjesto u njegovom sjećanju zauzima prva ozbiljna intervencija. Bila je to akcija spašavanja osobe koja je pala u bunar dubok desetak metara. U vrijeme kada oprema nije bila ni približno razvijena kao danas, vatrogasci su se oslanjali na improvizirana sredstva, vlastitu snalažljivost i međusobno povjerenje. Kao najmlađi član ekipe upravo je on bio taj koji se spuštao u bunar kako bi pomogao unesrećenoj osobi.
„Mislim da tu prvu intervenciju svaki vatrogasac pamti jer se ureže duboko u pamćenje i prati nas kroz cijeli život. Ne znam je li na sreću ili nesreću, ali moja prva intervencija je bila vađenje žive osobe koja je upala u bunar dubine nekih desetak metara. U to vrijeme nismo imali nikakve opreme za takve događaje i situacije. Stoga smo koristili mornarske ljestve i spasilačku vatrogasnu užad. Kako sam bio najmlađi od cijele ekipe koja je sudjelovala u tome spašavanju mene je dopalo da se spuštam u bunar po unesrećenu osobu kako bi ju svezali u improvizirani pojas da bi ju mogli izvući na sigurno. Uz savjete prisutnih kolega i zajednički trud i timski rad tu osobu smo živu izvukli na sigurno iz bunara. Ta intervencije je bila puna straha, strepnje kako što odraditi, a opet osjećate sreću i radost jer ste spasili ljudski život. Svu tu radost dijelite sa cjelokupnim timom koji je izvršio spašavanje. Na kraju zapravo shvatite kako bez znanja i timskog rada bi to sve puno teže odradili samostalno.“
Novo vrijeme, novi izazovi
Tijekom godina vatrogasni posao značajno se promijenio. Napredak tehnologije donio je novu opremu i suvremenije metode rada, ali i nove izazove. Današnje intervencije često su složenije nego nekada, posebice kada je riječ o prometnim nesrećama i električnim vozilima, gdje postoji opasnost od visokog napona i složenih sustava u vozilima.
„ Poprilično su zahtjevnije i složenije današnje intervencije u odnosu na prije, dok opet neke jednostavne su ostale jednake ili čak i lakše za odraditi. Eto, recimo to spašavanje iz bunara prije smo radili s mornarskim ljestvama, s vatrogasnom spasilačkom užadi, s improviziranom opremom, a današnja saznanja, alpinistička oprema i tehnologija olakšavaju i pojednostavljuju takva spašavanje. Dok recimo automobili su jako zahtjevni i komplicirani za izvršiti nekakvo spašavanje u prometnim nesrećama jer su izrađeni čvrstih materijala, puno elektronike. Da kažem brzim vlakom nam dolaze električna vozila koja imaju bateriju i razne strujne kablove, a koji uslijed prerezivanja mogu izazvati istosmjerni strujni udar do 1000V zavisno od proizvođača i ozlijediti vatrogasca ili osobe koje sudjeluju u takvim spašavanjima. Naravno govorim ako je sve pod naponom. Puno je tu još takvih primjera složenih intervencija, ali u vatrogasnoj postrojbi se puno ulaže i obuku i znanje vatrogasaca kako bi bili spremni za sve vrste intervencija“, pojašnjava.
Ništa bez timskog rada
Govoreći o odnosima među kolegama, Perković naglašava kako su povjerenje i zajedništvo temelj uspješnog rada. U najtežim trenucima upravo dobra ekipa čini razliku, a posebno se prisjeća velikih poplava i ledene tuče koje su pogodile Požegu i okolicu, kada su vatrogasci iz cijele Hrvatske zajedno pomagali građanima.
„Povezanost među kolegama izuzetno je važna, jer u ovom poslu jedni o drugima često ovisimo. Povjerenje, dobra komunikacija i zajedništvo ne grade se preko noći, nego kroz godine rada, intervencija i međusobne podrške. Kada izađete na teren, morate znati da kolega uz vas zna svoj posao i da će reagirati u pravom trenutku. Bilo je puno situacija gdje je upravo timski rad bio presudan. Kod težih intervencija nema mjesta za pojedinca svatko ima svoju zadaću i samo zajedničkim radom može se pomoći ljudima i sigurno odraditi posao. U takvim trenucima najviše se vidi koliko znači dobra ekipa, međusobno povjerenje i iskustvo koje dijelite. Ako bih baš trebao izdvojiti neke situacije to su poplave, ledena tuča koje su zadesile naš grad unazad desetak godina. Gdje su vatrogasci grada Požege kao nositelji, vatrogasci cijele županije, vatrogasci naše Hrvatske dali svoj obol u pomoći u spašavanju imovine naših građana.“
Dovoljno je jedno hvala
Nakon više od dva desetljeća rada motivacija za ovaj posao nije nestala. Naprotiv, kaže kako mu najveću snagu daje osjećaj da može pomoći ljudima kada im je najteže, ali i jednostavna ljudska zahvalnost nakon uspješno odrađene intervencije.
„I nakon svih ovih godina u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Požege najveća motivacija mi je osjećaj da svojim radom mogu pomoći ljudima kada im je najteže. Ovaj posao nije samo zanimanje, vatrogastvo je poziv, i vjerujem da to čovjek nosi u sebi cijeli život. Da pitate bilo kojeg vatrogasca reći će vam da mu je dovoljno samo jedno hvala. Tako mala riječ, a puno značenje u njoj. Svaka uspješno odrađena intervencija, spašen život ili jednostavna ljudska zahvalnost daju dodatnu snagu i potvrdu da sav trud ima smisla. Naravno, godine donesu iskustvo i umor, ali dok god mogu pošteno raditi svoj posao i biti oslonac ekipi, postoji i motivacija da nastavim dalje.“
Na pitanje bi li ponovno izabrao isti poziv, odgovara kratko i jasno, da. Unatoč svim izazovima, odricanjima i teškim trenucima, vatrogastvo je postalo dio njegova identiteta i života.
Vatrogastvo kao životni poziv
„Ukratko, da…Vatrogasni posao donosi mnogo odricanja, teških trenutaka i odgovornosti, ali isto tako daje osjećaj da radiš nešto vrijedno i korisno za ljude i zajednicu. Kroz sve ove godine bilo je i dobrih i loših dana. Mislim da čovjek tek s vremenom shvati koliko ga ovaj posao oblikuje i koliko mu postane dio života. Jer na kraju jednom vatrogasac, uvijek vatrogasac“, poručuje.
Za kraj razgovora Kristijan Perković zahvalio je na prilici da podijeli svoja razmišljanja i iskustva, uz želju da barem malo približi vatrogasni poziv čitateljima.
„Ako mi dopustite za kraj htio bih vam se zahvaliti na pruženoj prilici i vremenu na nekim mojim razmišljanjima. Ovim putem htio bih pozdravit vaše čitatelje i nadam se da bar malo sam im približio vatrogasni poziv, i za kraj pozdraviti braću vatrogasce našim vatrogasnim pozdravom: ‘Vatru gasi, brat spasi’.“
(Foto: Ustupljene fotografije)
