U vatrogastvo se rijetko ulazi slučajno, ali još rjeđe ono ostane samo posao. Za Josipa Krakera, dugogodišnjeg djelatnika Javne vatrogasne postrojbe Grada Požege, sve je počelo u djetinjstvu, dok je promatrao vatrogasce preko puta vlastitog doma. Danas, nakon gotovo 22 godine profesionalnog rada, iza njega je put ispunjen učenjem, intervencijama, izazovima i iskustvom koje se ne stječe nigdje osim na terenu. U vatrogastvu je odrastao, u njemu se izgradio, i u njemu ostao jer, kako kaže, to nije samo posao, nego način života.
Prvi doticaj s vatrogascima Josip Kraker imao je još kao dijete, promatrajući prizore koji su mu tada izgledali gotovo filmski. Zvuk sirena, trčanje kroz dvorište i užurbanost vatrogasaca u odlasku na intervenciju bili su trenutci koji su u njemu polako gradili zanimanje koje će kasnije postati životni poziv. Iz dječje znatiželje rodila se odluka koja će ga odvesti u vatrogasne redove.
„Rođen sam u Požegi, stanovao sam u zgradi (Nama) preko puta starog vatrogasnog doma. Kako smo se kao klinci stalno igrali u dvorištu, uvijek bi čuli lupanje kapija kada bi vatrogasci izlazili na intervenciju. To nam je bio doživljaj za gledati, kako su se vatrogasci skupljali u domu i trčali dok je svirala sirena. I tako malo po malo, kako sam rastao tako sam dolazio kod njih, uključio se u mladež DVD-a i tamo započeo svoj put prema vatrogastvu. Vrlo brzo sam shvatio da to želim raditi i biti profesionalac u tome“, opisuje.
Prvi profesionalni koraci
Profesionalni put započinje 2004. godine, odmah nakon završetka školovanja u Zagrebu. Ulazak u postrojbu donio je stvarnost koja je bila daleko zahtjevnija od svega što je dotad poznavao, malo ljudi, ograničena oprema i intervencije koje nisu ostavljale prostor za pogrešku. S vremenom se razvijala i postrojba, ali i ljudi unutar nje.
„U postrojbi sam od 04.10.2004. godine, odmah nakon završetka školovanja u Zagrebu za profesionalnog vatrogasca. Dakle, još malo pa 22 godine u postrojbi s 42 godine života. Dosadašnji rad u postrojbi bio je naporan što zbog učenja, usavršavanja, vježbi te intervencija koje smo imali, a odrađivali s malim brojem ljudi, lošom opremom i zaštitom. Bilo je naporno, opasno, puno izazova, bilo je lijepih trenutaka, spašenih života i to je zapravo ono što nas sve motivira da se još više usavršavamo u ovom poslu.“
Vježbe koje spašavaju živote
Izvan vatrogasnog doma ne postoji “običan” dan. Svaki dolazak na posao nosi novu situaciju, novu vježbu ili novu intervenciju. Dinamika posla stalno traži spremnost, ali i rutinu koja se gradi kroz ponavljanje i disciplinu.
„Kao i u svakom poslu, postoji plan rada. Kod nas je svaki dan drugačiji od ponedjeljka do nedjelje. Ili smo u garaži gdje se redovno čisti i provjerava ispravnost opreme ili smo u učionici gdje se uvijek nešto novo nauči ili smo vani na vježbalištu, u zadimljenim kontejnerima, na visokom tornju gdje redovno radimo visinske vježbe ili režemo karambolirane aute koji su česta pojava u našem dvorištu. S autima slažemo razne scenarije te vježbamo kako na što sigurniji, jednostavniji ali brži način doći do osoba koje su ostale ozlijeđene i zarobljene u vozilima.“
Izazovne intervencije
Među brojnim intervencijama, neke ostaju posebno urezane u pamćenje, ne samo zbog težine situacije, nego i zbog onoga što su naučile o poslu i odgovornosti. Takvi trenuci često postaju prekretnice u profesionalnom razvoju.
„Dvije intervencije su se posebno urezale u pamćenje i one su zapravo odigrale veliku ulogu u mom daljnjem razvoju. Prva je bila požar skladišta Color trgovine u Mlinskoj ulici, prije nekih 20-ak godina. Malo vatrogasaca, loša oprema, jako puno opasnosti za nas vatrogasce, velika borba, ali i šteta nakon toga. Mislim da mi je to bila prva velika požarna intervencija, sjećam je se kao da je bila jučer. Ona me stalno podsjeća na opasnosti u kojima se danas mogu naći na poslu“, napominje Kraker i odmah se prisjeća druge intervencije.
„Druga intervencija je bila spašavanje osobe iz bunara. Osoba je bila živa, s ozljedama. Tada s jako malo opreme odradili smo čudo i spasili ženu. Bilo je naporno i vrlo opasno za dvojicu kolega koji su bili u bunaru ali ta me intervencija poslala u još jednom smjeru educiranja i usavršavanja“, pojašnjava.
Kako bi mogao odgovoriti na sve zahtjevnije situacije na terenu, Josip je svoje znanje dodatno proširio i kroz specijalizacije izvan klasičnog vatrogasnog sustava. Upravo ta dodatna edukacija pokazala se ključnom u složenim i nepredvidivim intervencijama.
„Na taj put sam krenuo u gorsku službu spašavanja gdje sam završio sve obuke spašavanja u različitim vremenskim uvjetima. Danas tu opremu i tehnike koje sam naučio u HGSS-u koristimo i u vatrogastvu upravo u takvim intervencijama gdje se spašava s visina ili iz dubina.“
U poslu u kojem sekunde odlučuju, vježba i priprema nisu izbor, nego nužnost. Svaki komad opreme mora biti poznat do najsitnijeg detalja, a tim mora djelovati usklađeno gotovo bez razmišljanja.
„ Puno je opreme s kojom raspolažemo i moramo sa svakim ‘komadom’ opreme znati raditi jer nekome život ovisi o našoj brzini i spretnosti. Iz tog razloga su vježbe vrlo bitne, ali bitna je i sinkronizacija sa svim kolegama gdje svatko zna za koji dio posla je zadužen. Volim svoj posao i ništa mi nije teško“, ističe.
Ostati smiren unatoč okolnostima
Iskustvo donosi i smirenost, onu koja je ključna u najkritičnijim trenucima. Naučiti kontrolirati sebe u kaosu često je jednako važno kao i tehnička spremnost.
„Kako ostati smiren? Zapravo kroz iskustvo možeš procijeniti koliko je koja situacija zaista opasna. Kroz ovaj posao sam naučio da panika donosi nemir, nesigurnost i samo probleme. Ostati smiren je vrlo bitno jer samo tako možemo vladati i kontrolirati kaos na intervencijama. Donositi prave i učinkovite odluke.“
Danas su izazovi vatrogastva drugačiji nego prije. Uz klasične požare i nesreće, sve više se pojavljuju tehnički i suvremeni rizici koji zahtijevaju stalno učenje i prilagodbu.
„Nekad je vatrogasac bio onaj koji samo drži mlaznicu, danas u ovom modernom svijetu gdje napredna tehnologija ne staje i stalno se stvara nešto novo, to su zapravo najveći izazovi. Biti u ritmu i pratiti razvoj tehnologija, ali time i način našeg djelovanja kada dođe do nesreće.“
Unatoč svemu, vatrogastvo za njega ne završava s uniformom. To je poziv koji ostaje i izvan smjene, ali i koji se pokušava nositi s mjerom kako bi ostavio prostor i za privatni život.
Vatrogastvo je “zadatak”
„Za mene je vatrogastvo poziv, ‘zadatak’ koji smo dobili… Taj poziv se ne bira, taj poziv se voli… Častan, ali odgovoran posao. Izvan uniforme sam obiteljski čovjek, nastojim da sve ono loše ne nosim doma… Sve one teške trenutke pokušavam brzo zaboraviti.“
I kad se sve zbroji, nakon godina provedenih na intervencijama, u neizvjesnim i često teškim situacijama, neminovno se nameće pitanje postoji li trenutak kada čovjek poželi stati i odustati od svega. Vatrogastvo, koliko god bilo poziv koji se voli, sa sobom nosi i umor, pritisak te razočaranja koja nisu uvijek vezana uz sam posao na terenu. Ipak, upravo u takvim trenucima najviše se vidi koliko je taj poziv duboko utkan u čovjeka.
„Često me vatrogastvo zbog nekih ‘viših’ odluka i nepravilnosti ljutilo da bi razmišljao o napuštanju ovog poziva, međutim, školovan sam da pomognem u najtežim okolnostima. Da nisam izabrao vatrogastvo, izabrao bih ili medicinu ili vojsku“, zaključuje, jasno dajući do znanja kako su ga oduvijek privlačili pozivi u kojima je pomaganje drugima iznad svega.
(Foto: Ustupljene fotografije)
