Nakon 26 godina rada u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Požege, Zoran Bošnjaković i dalje izlazi na intervencije s istim osjećajem odgovornosti kao i na početku. Iza njega su stotine izlazaka na teren, situacije koje se ne zaboravljaju i iskustvo koje se ne može naučiti iz knjiga. O vatrogastvu govori bez uljepšavanja, kao o poslu koji traži smirenost, izdržljivost i stalno dokazivanje. No, unatoč svemu, kaže da bi ponovno izabrao isti put.
A put do ovog plemenitog poziva rijetko je jednoznačan. Kod nekih je to dječački san, kod drugih obiteljska tradicija, a kod trećih splet okolnosti koji se pretvori u životni poziv. Upravo tako započela je i Zoranova vatrogasna priča. Kako sam kaže, bio je to splet životnih okolnosti, ali i osjećaj dužnosti koji se istodobno pojavio.
Rad i dokazivanje
Govoreći o svom dosadašnjem radu u postrojbi, kao i o osobnom i profesionalnom razvoju kroz godine, ističe kako je riječ o poslu koji zahtijeva stalno učenje i prilagodbu.
„Moj rad u postrojbi opisao bih kao proces stalnog dokazivanja. Kao profesionalac stekao sam preciznost i vještinu donošenja odluka pod pritiskom. Rad u postrojbi naučio me da je teorija samo temelj, dok se pravi profesionalizam brusi kroz nepredvidive situacije na terenu. Protekle godine bile su izazovne, često fizički i mentalno iscrpljujuće“, napominje.
Dobre i loše intervencije
Iza svake intervencije stoje priče koje javnost rijetko vidi. Vatrogasci često svjedoče trenucima koji ostavljaju dubok trag, iako se o njima rijetko govori. Neke slike i događaji jednostavno se ne mogu u potpunosti zaboraviti, posebno oni najteži. Godine iskustva možda donesu otpornost, ali ne brišu ono što se doživi na terenu.
„Postoje dobre i loše intervencije. Nastojim ove loše zaboraviti, međutim, ponekad se vrate. Najgore su one koje su završile smrtnim ishodom i u kojima su žrtve djeca“, govori Bošnjaković.
Ipak, i nakon godina rada, trenutak prije izlaska na teren i dalje nosi isti osjećaj. Kod Zorana se u tim trenucima miješaju ubrzan rad srca i jasna svijest da treba ostati smiren, ne paničariti i zajedno s ekipom odraditi intervenciju što je bolje moguće, čak i kad tijelo reagira na stres.
Upitan da iz svog višegodišnjeg iskustva kaže postoji li nešto što javnost ne razumije o njegovu poslu i samom vatrogastvu, kaže da građani ponekad propitkuju brzinu dolaska na intervenciju, iako to ne ovisi o njima, jer vatrogascima od trenutka dojave Centra 112 do izlaska na intervenciju treba 60 sekundi. Također, kaže da građani ne razumiju da pitanja koja se postavljaju prilikom dojave nisu formalnost, već ključne informacije koje mogu značajno utjecati na brzinu i učinkovitost intervencije.
Vatrogastvo iznad svega
I unatoč svim izazovima, umoru i teškim trenucima koje nosi ovaj posao, kaže da bi bez razmišljanja ponovno odabrao ovaj poziv, u kojem osjećaj da si nekome pomogao nadvladava sve ostalo.
„Da, izabrao bih opet vatrogastvo. Nijedan dan nije isti. Jednom kad vidiš da si ljudima pomogao, taj osjećaj ti se uvuče pod kožu“, kaže Bošnjaković, jer vatrogastvo je ionako niz malih i velikih pobjeda, često nevidljivih javnosti, ali iznimno važnih onima kojima je pomoć pružena u pravom trenutku.
(Foto: K.Š./ Ustupljene fotografije)
