U kontekstu suvremenog društva obilježenog potrošačkom kulturom i navikom gomilanja, sve se jasnije nameće potreba za razvojem drugačijih životnih vrijednosti, onih koje naglasak stavljaju na odgovornost, umjerenost i svjesno korištenje resursa. Upravo se takvi stavovi ne razvijaju spontano, već se sustavno oblikuju od najranije dobi.
Toga su itekako svjesni u OŠ Dobriša Cesarić pa tako u skladu s vrijednostima svoje ustanove, kroz projekt „ODnesi. DOnesi.” razvijaju svijest o ponovnoj uporabi i smanjenju otpada na zanimljiv i kreativan način, pritom unoseći u školsku zajednicu snažan osjećaj pripadnosti i međusobne brige.
Riječ je o projektu koji učenicima i njihovim obiteljima omogućuje da donesu ispravne i čiste predmete koje više ne koriste te ih izlože u školi kako bi ih drugi mogli preuzeti i ponovno koristiti. Tako se predmetima daje „drugi život“, smanjuje se količina otpada, a učenici imaju priliku besplatno doći do stvari koje su im potrebne.
Idejna začetnica ovog projekta je Monika Kostić, učiteljica likovne kulture, koja ističe da je ideja proizašla iz osobne potrebe. „Pri spremanju kuće shvatila sam da imam puno stvari koje nemam kome proslijediti, pa sam osmislila projekt kako bi to mogli iskoristiti učenici, ali i kako bi osvijestili da je u redu uzimati stvari koje su već korištene“, objašnjava.
Ta se jednostavna, životna situacija prirodno nadovezala i na njezina sjećanja iz djetinjstva: „Znam da mi je kao djetetu bilo jako zanimljivo kad bih pronašla neku malu igračku i imala osjećaj da sam otkrila blago. I danas vidim isto kod učenika, jedva čekaju da netko nešto donese ili da oni sami nešto uzmu. Trebalo im to ili ne, sam taj osjećaj razmjene i sudjelovanja jako ih veseli.“
U osunčanom kutku školskog hodnika pozornost odmah privlači jednostavan, ali živ prostor za razmjenu. Na bijelim policama izmjenjuju se plišane igračke, male figurice, šalice, kutije i pažljivo složeni komadi odjeće, a odmah pokraj stalak s majicama i jaknama podsjeća na mali, neslužbeni „dućan” u kojem je sve besplatno, ali vrijedno.
Nema tu savršenog reda ni izloga, upravo suprotno, u toj raznolikosti i sitnom nesavršenstvu krije se njegov šarm. Svaki predmet kao da čeka da ga netko primijeti: zaboravljena igračka, majica koja je prerasla svog vlasnika ili sitnica koja će nekome uljepšati dan. Učenici zastaju, pretražuju pogledom, ponekad samo iz znatiželje, a ponekad s jasnom namjerom, i gotovo uvijek s onim poznatim osjećajem da bi baš tu mogli pronaći nešto „svoje“.
Upravo zato ovaj kutak nije tek mjesto odlaganja stvari, nego živo mjesto susreta, gdje predmeti mijenjaju vlasnike, ali i gdje se tiho gradi navika dijeljenja, osjećaj solidarnosti i svijest da vrijednost nečega ne prestaje onog trenutka kada nama više nije potrebno.
„Odaziv je dobar, iako zasad većinom ja donosim stvari“, kaže učiteljica Monika. „Učenici najčešće donose odjeću, što nam možda govori da je imamo i previše. Nadam se da će s vremenom osvijestiti kako i igračke ili školski pribor, ako ih imaju u višku, mogu nekome drugome biti od velike koristi. Uvijek postoji netko kome, primjerice, nedostaje gumica ili šiljilo u pernici.“ Dodaje i kako se najviše traže igračke, dok se najviše donosi odjeća, što otvara prostor za promišljanje o navikama kupnje i potrebi da se smanji nepotrebno gomilanje stvari, ne samo kod djece, nego i kod roditelja.
Kroz projekt djeca postupno uče da je u redu koristiti nešto što je već bilo u uporabi. „Meni je to potpuno normalno i željela sam da i učenici to tako dožive. Često se dogodi da netko zaboravi likovni pribor pa posegne za onim s police, bojicama, šiljilom ili gumicom, i tako nešto što je mjesecima stajalo napokon dobije svoju svrhu“, ističe učiteljica.
Svoju snažnu podršku projektu daje i ravnateljica Lidija Pecko, koja ističe njegovu vrijednost za cijelu školsku zajednicu. „Čim mi je kolegica Monika prošle godine predstavila ideju, odmah smo krenuli u realizaciju. Nabavili smo policu i osmislili prostor. Ona je pokretač i vodilja projekta, a ja sam tu da pružim podršku gdje god je potrebno“, kaže ravnateljica i odaje kako projekt ne privlači samo učenike, nego i učitelje: „Tijekom odmora svi rado zastanu, pogledaju što ima novo, netko nešto donese, netko odnese. To je jedna lijepa, pozitivna aktivnost koja, osim što veseli, ima i važnu ekološku dimenziju. Na ovaj način osvještavamo učenike i djelatnike o važnosti recikliranja te potičemo održivi razvoj.“
I upravo u takvim, naizgled malim svakodnevnim praksama, oblikuju se dugoročne vrijednosti i obrasci ponašanja. Projekt „ODnesi. DOnesi.” stoga ne mijenja samo odnos prema stvarima, već i način na koji učenici razumiju zajedništvo, kao prostor u kojem dijeljenjem ne gubimo, nego stvaramo dodanu vrijednost za sve.
(Foto: K.Š.)
