Ako je kod Kanižlića Požega bila prostor tišine, barokne sabranosti i unutarnjeg reda, kod Josipa Eugena Tomića ona se preobražava u nešto posve drukčije; u živu, opipljivu i dinamičnu društvenu pozornicu. U svojoj noveli Opančareva kći, Tomić s nevjerojatnom toplinom i preciznošću upija mentalitet, atmosferu i običaje onodobnoga grada, toliko uspješno da već na samom početku, s ponosom i blagim smiješkom, pita svoje čitatelje: „Jeste li ikada bili u Požegi, toj šijačkoj metropoli?“
Iako glavni tijek radnje prati nježnu i duboku ljubav vrijednog kalfe Tome i lijepe, poštene Marice, kćeri najpoznatijeg požeškog opančara Bone, ljubavi koja je prirodno rasla kroz zajedničko odrastanje pod istim krovom, Tomić oko te romantične osi plete raskošnu tapiseriju požeške svakodnevice 19. stoljeća. Kroz smiješne i tužne situacije, on nas uvodi u ono što bismo mogli nazvati „sadašnjošću prošlosti“, ostavljajući nam najdublji uvid u ritam srca stare Požege.
Vučjak i Jagodnjak: Ulice s dušom i karakterom
U samom središtu Tomićeve topografije nalaze se dvije i danas najstarije požeške ulice, Jagodnjak i Vučjak. Jagodnjak je, kako bilježi pisac, ime dobio po jagodama koje su ondje nekada obilato rasle, i bio je mjesto živosti gdje su mladići mjerili snage igrajući kapušu, najpopularniju požešku igru tog vremena. Vučjak je pak bio dom obrtnika, nazvan po potoku koji je kroz nju proticao. Taj je potok, u trenucima divljanja prirode, znao nabujati i odnositi kuće i mostove, a Tomić se sjeća zadnje takve velike poplave iz 1868. godine.
No, Vučjak je prvenstveno ulica opančara. Tomić nam daje fascinantnu cehovsku sliku: obrtnici u potoku kvase i stružu kožu, a potom je, poput cehovskih barjaka, razapinju na prutove i suše na dvorišnom suncu. Ipak, ti vučjački majstori nisu mogli preživjeti samo od obrtništva; zarada sa sajmova bila je skromna. Zato je svaki „striko“, kako je mlađi naraštaj iz poštovanja zvao požeške majstore (dok su majstorice bile „tete“), posjedovao po jedan ili više vinograda, šljivik, oranicu ili livadu. Ta spona sa slavonskom zemljom bila je jamstvo preživljavanja, ali i izvor požeškog životnog užitka.
Čast kalfe i vječni rat s đacima
Bilo je to vrijeme procvata cehova, u kojemu je titula kalfe nosila golem društveni ugled. U pretežito obrtničkoj Požegi, kalfe su uživale onu čast i status kakav su u većim garnizonskim gradovima imali vojnici. Djevojke su se doslovno otimale za njih, znajući da je brak s kalfom sigurna ulaznica za stabilan dom, jer će mladić s vremenom postati samostalni majstor i vlasnik zanata. Sam čin postajanja kalfom bio je velika obiteljska i društvena svetkovina, u Požegi nazivana jednostavnim imenom “Čast”, koja se proslavljala uz bogat i raskošan ručak.
Taj obrtnički ponos imao je i svog vječitog suparnika, požeške đake. Između cijenjenih kalfa i obrazovanih đaka, koji su „umjeli govoriti“ i hvalili se školovanjem, tinjala je stalna netrpeljivost i borba za prevlast na gradskim ulicama i u srcima požeških djevojaka. Svaki njihov susret na ulici bio je pitanje ponosa, ugleda i muškog dokazivanja, a nerijetko je završavao i kobnim uličnim sukobima.
Suptilno udvaranje i vječni divan kod Fratrovice
Tomićevi Požežani prikazani su kao melankolici blage ćudi, čiji je život bio strogo usklađen s prirodom. Večeralo se vrlo rano, i lijegalo „čim bi prva koka otišla na počinak“, a budilo se još ranije, s prvim pijetlovima. No, u tom radnom ritmu uvijek je bilo mjesta za romantiku. Udvaranje je u ono vrijeme bilo izuzetno suptilno; otvoreno iskazivanje osjećaja pred ljudima smatralo se neprimjerenim. Najodvažniji bi slali skrivene poruke preko posrednika, no pravi se društveni život mlađeg naraštaja budio u prvi suton. Tada bi se mladići okupljali pred kućama ili šetali ulicama, osobito Vučjakom, pjevajući ljubavne pjesme uz tamburicu.
Djevojke su pak predvečer odlazile po vodu na izvor Fratrovicu, što je bila idealna prilika za susrete i brze razgovore. Odmah iznad Fratrovice, na obronku, smjestilo se Groblje svete Elizabete, iznad kojeg su se uzdizali vinogradi. Tomić ovdje bilježi jedan od najljepših, gotovo mitskih detalja o požeškom mentalitetu.
Muškarce u Požegi obično pokapaju s gornje strane groblja, bliže vinogradima, kako bi i u grobu mogli čuti šuštanje vinove loze koju su za života toliko ljubili. Žene se, s druge strane, pokapaju na donjoj strani, tik uz Fratrovicu, kako bi se zauvijek mogle naslušati „divana“ i razgovora kćeri, teta i seka koje predvečer dolaze po vodu.
U tim kućama, dok su muškarci brinuli o cehu i trsu, požeške su žene u trenucima osame prelistavale i čitale upravo Kanižlićev slavni molitvenik Ključ raja, povezujući tako nevidljivom niti generacije požeških autora. Posebno mjesto u iskazivanju naklonosti imao je i „majbaum“, svakog prvog svibnja, mlada je djevojka s uzbuđenjem mogla očekivati da joj obožavatelj kuću okiti listnatim stabalcem i tako javno pokaže svoju ljubav.
Grgurevo: Eksplozija požeškog ponosa
Ipak, sav taj mirni, obrtnički i suptilni ritam jednom godišnje bi eksplodirao u čistom zanosu na Grgurevo. Tomić živopisno opisuje kako gazda Bono i njegova žena Reza odlaze proslaviti taj povijesni dan, trenutak u kojem su požeški djedovi, predvođeni hrabrim fratrom Lukom Imbrišimovićem (prozvanim Sokolom zbog svoje odvažnosti), konačno protjerali Turke s gore Sokolovac. Taj jedinstveni običaj, koji je još 2007. godine zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, i danas živi kao najvažnija, podvučena crta identiteta grada.
Zato i ne čudi što je u suvremenom sustavu Gradskog muzeja Požega priča o Grgurevu osmišljena kao krunska, posljednja točka obilaska, mjesto gdje se prošlost i sadašnjost konačno spajaju. Članak o ovoj temi možete pročitati OVDJE. Sve povijesne slojeve i činjenice o ovom svjetskom fenomenu danas se može detaljnije istražiti u znanstveno-popularnom tekstu monografije Grgurevo autorice Maje Žebčević Matić .
U Tomićevo vrijeme, gora Sokolovac bila je vulkan pjesme, svirke i pucanja iz mužara u realnom vremenu; slika čistog slavonskog prkosa i radosti koja i danas, baš kao i Opančarevoj kćeri, gori u čast slobode.
Zato nam u ovoj zaokruženoj i realističnoj noveli Tomić ostavlja mnogo više od sentimentalne povijesti o Tomi i Marici; on nam ostavlja književni spomenik jednom nestalom svijetu i mikrokozmosu koji odbija biti zaboravljen. Transponirajući povijesnu zbilju 19. stoljeća u prostor umjetnosti, autor je stvorio mitsku Požegu, grad u kojem se građanski ponos, cehovska čast i težačka sudbina spajaju u jedinstvenu melodiju. Ako je Kanižlić od Požege stvorio predvorje neba, Tomić ju je učinio slavljenjem zemaljskog života. Njegova Opančareva kći tako ne funkcionira samo kao realistična kronika, već kao emotivna oporuka. U njoj rad i pjesma, prolaznost i vječnost, suza i smijeh podno Sokolovca i danas koračaju ruku pod ruku, svjedočeći o gradu koji je, u inat vremenu, uspio sačuvati svoj prepoznatljivi, neuništivi ritam.
(Foto: K.Š.)
