Znate li kako je sići u najstariji podrum u gradu, onaj Gradskog muzeja Požega, i spoznati mnoštvo dosad nepoznatih činjenica o jedinstvenom u svijetu običaju Grgureva, koji je još 2007. godine zaštićen kao nematerijalno dobro Republike Hrvatske? Možete li zamisliti ljepotu prolaznog susreta sa svojim precima, oživljenih u pitkoj naraciji, vrsne poznavateljice požeške prošlosti i običaja, Maje Žebčević Matić, ostati istodobno i sjetan i ganut nad tijekom davno proživljenih života skrivenim među vinovom lozom požeških vinograda.
U sustavu muzejskog obilaženja priča o Grgurevu je posljednja točka obilaska, na svojevrsna način podvučena crta identiteta grada, govori nam etnologinja Maja Matić Žebčević dok niz stube silazimo u podrum koji svojim rasporedom podsjeća na stare požeške vinogradarske podrume, one iste one koji su stoljećima unazad bili spremišta nadaleko poznatih požeških vina i mjesta druženja.
Proslava Grgureva kakvu poznajemo danas, usko je vezana za legendu o oslobađanju Požege i protjerivanju Osmanlija preko Save nakon 150 godina njihove vladavine.
– Požega je kao centar Požeškog sandžakata, vrlo velike vojne i administrativne jedinice tijekom 150 godina iz srednjoeuropskog grada, pretvorena u istočnjačku mahalu u kojoj su kršćani bili građani drugog reda. Stoga je u memoriji Požežana posljednja bitka za oslobođenje bila strašno važna. Povjesničari se ne mogu složiti oko godine i datuma konačnog oslobođenja Požege, ali u narodnoj je predaji ostalo da se upravo ta odlučujuća bitka kojom su malobrojni i hrabri građani pod vodstvom fra Luke Ibrišimovića Sokola praveći veliku buku, efektom iznenađenja istjerali puno nadmoćniju osmansku vojsku odigrala na dan svetog Grgura, prepričava Žebčević Matić, dodajući da se upravo zato taj običaj naziva još i „tjeranje Turaka“.
Držeći se usmene predaje posljednjih 300- tinjak godina običaj Grgureva se održao i to prvenstveno zahvaljujući neraskidivoj vezi Požežana s njihovim vinogradima. Neupitna je činjenica da je prosječan Požežanin kroz stoljeća svoj identitet usko vezivao s vještinom vinogradarenja i umješnošću podrumarenja, istodobno njegujući kulturu ispijanja vina. Podsjeća na to i uvećana fotografija u podrumu Gradskog muzeja, na kojoj nasmijana grupa ljudi sa radošću obavlja svoj težak, ali ispunjavajući posao, ni ne sluteći da su ovjekovječeni za vječnost.
-Za vrijeme Osmanlija i Požežani i muslimansko stanovništvo su imali svoje vinograde ponad grada. No, muslimansko stanovništvo koje radi vjere nije smjelo konzumirati vino, uzgajalo je vinovu lozu za širu, tj mošt i suho grožđe, dok su Požežani proizvodili vino za svoje potrebe i za prodaju. Vinogradi su dakle na požeškim brdima bili prisutni i u osmanlijskom periodu no, kad se grad oslobodio od Osmanlija, prof. Potrebica nam kaže u svojim istraživanjima, da je gotovo svaka obitelj imala svoj vinograd. Vinograd je bio znak identiteta grada. Posebno u vrijeme 18. i 19. stoljeća vinogradarstvo je bilo važna gospodarska grana, vrijedan izvor prihoda i to ne samo bogatijih građana, koji su poput gradonačelnika Cirakija imali svoj vinograd. Obitelj Kraljević, te mnogi poznati imućni Požežani imali su vinograde kao značajan izvor dodatka svojih prihoda, ali i mnogi doseljenici poput Primoraca, kojima je vinogradarstvo bilo način asimiliranja u novu zajednicu, mogli su živjeti samo od vinograda. Govorimo o iznimno jakoj vinogradarskoj zajednici. Građani su uvijek ulagali u kvalitetu obrade vinograda i njegovanja svojih vina. Stoga se tijekom vremena stvorila velika razlika između sela, npr. Drškovaca, koji su na starinski način obrađivali svoje vinograde, te građana, Požežana koji su od obnove vinograda poslije filoksere početkom 20. stoljeća naporno i konstantno radili na podizanju standarda kvalitete svojih vina.
Višeslojna priča o suživljenosti s kulturom pijenja vina kao životnim stilom i ukorijenjenosti vinogradarstva toliko je snažno ucrtana u identitet grada, da Požežani čak ni za vrijeme pošasti filoksere koja je u potpunosti uništila vinograde, nisu poput Dalmatinaca egzistencijalni spas potražili u prekooceanskim zemljama, nego su odmah prionuli skupoj i zahtjevnoj regeneraciji svojih vinograda.
-Kroz naš smo postav pokušali pojasniti razvoj vinske kulture Požežana kroz stoljeća, te dramatičnosti bitke s filokserom. Jer nije bilo lako ljude ni naviknuti na redovita prskanja. Do pojave novih bolesti filoksere, oidiuma i peronospore vinogradi se nisu trebali uopće prskati i bilo je doista teško naviknuti vinogradare taj dodatan trud i trošak. No zahvaljujući obnovljenim vinogradima i novim navikama sačuvala se i dalje razvijala vinska kultura koja je živjela u svim sporama grada, upravo zahvaljujući vinu. Vilko Vidmar, koji je odrastao u Požegi početkom 20. stoljeća u svojim je sjećanjima koji se čuvaju u muzeju izračunao je da su Požežani u to vrijeme potrošili čitava dva mjeseca u godini na proslave imendana, gradskih, uličnih godova, družeći se kroz poznati požešku dobrovolju i svoja vina – ističe Žebčević Matić.
Stoga nas ne čudi običaj Grgureva kao posebnog društvenog fenomena krenemo li ga promatrati kroz prizmu društvenih događanja i opušteni mentalitet građana. Čini se da je i društvena atmosfera u ondašnje vrijeme bila puno drugačija, pripovijeda nam Matić Žebčević. Ljudi su puno više bili navezani jedni na druge. To je uključivalo svakodnevne posjete „na čašu vina“ pogotovo ako ste imali za obaviti nešto na drugoj strani grada. Često bi ti kratki posjeti završavali pjesmom nakon nekoliko sati i nekoliko litara ispijenog vina. Sve do Drugog svjetskog rata u Požegi su bila snažna i gradska društva, pogotovo Vatrogasno, Streljačko, društvo, Gospojinsko društvo, te pjevačko društvo „Vijenac“ u čijim su proslavama i dobrotvornim priredbama svi sudjelovali, naravno uz poznatu dobrovolju i dobro vino.
-Postojala su i neformalna društva okupljena oko obrednog ispijanja vina. Imamo fotografije dvadesetak ozbiljnih mladih ljudi, lijepo obučenih, na kojoj piše Klub Klipan ili Klub Paprika. U obrednom pijenju vina, nasljeđu iz srednjeeuropskih aristokratskih krugova koje je došlo i do Požege, poštovale su se su posebne regule, posebna pravila u pijenju vina, uz cijeli niz podijeljenih uloga kojih su se pridržavali u veselom druženju do zore.
U takvim i slična druženjima razvio se omiljeni običaj zdravica i napitnica od kojih nam se sačuvala ona „U Požegi na orljavi patke se peru“. Brojne zapisane napitnice kao dragocjeni izvori nam svjedoče o smislu nekadašnjih druženja uz vino, odnosno vrlo visokoj kulturi ispijanja vina, što je iznimno snažna podloga običaju Grgureva.
Zanimljivo je promatrati kroz vrijeme i sam običaj Grgureva te njegove promjene koje su se događale kao reakcija na službene politike tijekom stoljeća. Promotrimo samo vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, kada proslave Grgureva prestaju biti dio cijele zajednice nego se, iako nisu bile izrijekom zabranjene, povlače u tišini u vinograde, da bi se potom 1971. godine tijekom Hrvatskog proljeća i kratkog razdoblja nacionalnog zajedništva i osvještavanja tradicije nakon gotovo 30 godina u vinograde ponovno vratilo pucanje. Jednako se tako u praskozorje Domovinskog rata slavljenje Grgureva i odlazak u vinograde toliko omasovio da se i sam običaj počeo mijenjati. Kao refleksija na muško Grgurevo, javlja se kroz dvadesetak godina žensko Grgurevo u obitelji Farkaš koje je okupljala samo žene. Društvo sv. Grgur nastojalo je kulturno osnažiti i vratiti na ulice proslavu Grgureva uključujući cijelu zajednicu, posebno Grad što je rezultiralo time da je 2000. godine Grgurevo postalo Dan Grada. Od mnogih Grgurevskih fenomena izdvojili smo i lik osebujnog Miroslava Ivkovića koji je od svoje kuće u središtu grada iz svog mužara ispalio svake godine na Grgurevo počasni plotun bez obzira na društveno političke (ne)prilike tijekom više od 60 godina. Tu je i jedini hrvatski vinski kardinal gospodin Vladimir Bauer koji je o privatno o svom trošku uz pomoć prijatelja više od 30 godina promovirao običaj gostima iz cijele Hrvatske za što je na prijedlog muzeja i nagrađen Nagradom Grada Požege za životno djelo.
Ipak danas obzirom na smjenu generacija, migracija, smanjeni broj vinogradara i vinograda te Pravilnik o glasnom pucanju, danas nam se nameće pitanje prepoznaju li Požežani Grgurevo kao svoj identitet, vlada li još uvijek duh zajedništva i ponosa koji on proklamira i to na način poznat prijašnjim generacijama?
-Osnovni element Grgureva je „tjeranje Turaka“ sa što glasnijim i češćim pucanjem tijekom cijeloga dana sve do kasno u noć, po svim brdima. Danas se taj dio radi strogog Pravilnika o glasnom pucanju već gubi, što ne smijemo dopustiti. Ovaj dio našeg postava pokušava na neki način i kroz video materijal i kroz predmete osvijestiti bit Grgureva. Odnosno, ono što smo tijekom vremena izgubili. Želimo doprijeti do onih koji ne znaju što je Grgurevo i koji ga ne osjećaju kao svoje, ali isto tako prenijeti na Požežane taj neponovljivi, jedinstveni duh zajedništva i ponosa, uživanja u tradicijskim vrijednostima osjećaj pripadnosti prošlosti grada. Grgurevo ima itekako turističkih potencijala, ali ih treba dobro promisliti da ne idu na uštrb običaju. Koliko god nam se činilo praktično skloni smo vikend prije ili vikend poslije slaviti Grgurevo prilagođavajući ga gostima i programima, dužnost nam je podržati i poticati proslavu običaja Grgurevo sa svim njegovim elementima baš na dan 12. ožujka jer je kao takvo zaštićeno. Upravo to su ti detalji koje smo željeli ovim postavom promovirati i na neki način kod građana i gostiju pobuditi želju za sudjelovanjem, da se osjećaju ponosno i posebno, kao već 3 stoljeća generacije Požežana – poručuje Maja Žebčević Matić.