Kada je 2021. godine trebala diplomirati, Ema Pavlović iz Požege, suočila se s onim što će tada nazvati svojim „najvećim životnim neuspjehom“. Umjesto diplome, stigla je dijagnoza bipolarnog afektivnog poremećaja. Danas, četiri godine kasnije, Ema svoju priču pretače u rukopis. Na korak je do izdavanja knjige znakovitog naslova „Ništa posebno“, koja svjedoči da upravo u običnim danima, u malim koracima i tihim borbama, leži sva snaga i ljepota postojanja.
U život do tada bezbrižne studentice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, beskrajno zaljubljene u život, knjige i putovanja, ova bolest ušuljala se podmuklo i bez ikakve prethodne najave, unoseći u njezinu svakodnevicu bezbroj zbunjujućih i nepoznatih simptoma.
-Te 2021. godine trebala sam diplomirati još u veljači, no moji su se simptomi poput nespavanja, hiperproduktivnosti, hipersenzibilnosti i hiperfiksacije na moj diplomski rad pojavile u periodu između siječnja i te životnopromjenjujuće veljače- prisjeća se Ema.
Mjesec koji je promijenio sve
Veljače će tako zbog čitavog spektra negativnih i zbunjujućih emocija, unjezinom životu ostati zauvijek zapamćena kao sudbinski mjesec, tijekom kojeg se morala oprostiti od stare verzije sebe, i smjelo krenuti u susret nekoj novoj poznanici, čiji lik je jedino još umjela prepoznati u zrcalu.

– Sjećam se osjećaja šoka i nevjerice, negiranja istog, potpuno neprihvaćanja te moje nove realnosti, ali i osjećaja srama. Mislim kako su me sram i osjećaj propasti u potpunosti prevladali kao osjećaji, što će ostati tako jako, jako dugo vremena. Tek danas mogu reći da sam se sa svojom dijagnozom pomirila i saživjela. Danas se čak i šalim na račun te šifre na papiru- priznaje.
Obitelj kao sidro i najveća podrška
Ipak, prvotne okolnosti u kojima se našla bile su izuzetno teške. Nije je opteretila samo dijagnoza, već i eventualna reakcije okoline, kao i sve ono neizrečeno i nedorečeno što se nadvilo nad njezinim životom. Bio je to iznimno zahtjevan period, ne samo za nju, nego i za njezinu obitelj i prijatelje , a ubrzo je shvatila da se ljudi na koje se uistinu može osloniti mogu nabrojati na prste jedne ruke.
-Naravno, postoje te rijetke osobe u mom životu koje me nikada nisu napustile. Uz obitelj, to su moji prijatelji iz djetinjstva pa kasnije iz srednje škole i sa fakulteta. Oni koji su i dalje uz mene, znaju to. Pa ipak, mislim kako bih trebala izdvojiti posebno svoju mamu Lidiju, tatu Vlatka i sestru Anu koji su me ne jednom, već nekoliko puta spuštali na zemlju ili dizali iz ponora. Od srca sam im zahvalna što postoje- naglašava.
Ljekovitost ljubavi i Pariza
Svoj smiraj, utočište, ali i priliku za novi početak Ema je pronašla u Parizu. U Grad Svjetlosti stigla je vođena ljubavlju prema tadašnjem dečku, a danas suprugu, koji joj je postao najveća podrška i sigurna luka. Upravo ondje, daleko od poznatih lica i predrasuda, dobila je priliku ponovno izgraditi sebe, ne kroz etikete i osude, već kroz ono što zaista jest: umjetnica koja snagom svojih riječi razbija predrasude.
-Život u Parizu me naučio da nikada nije kasno za novi početak, za okretanje nove stranice i ponovnu izgradnju vlastitog identiteta. Grad je toliko velik i puno mogućnosti te vas jednostavno tjera da se pokrenete i život uzmete u svoje ruke, jer vrijeme ne staje ni za koga. Osim toga, mislim kako je važan i kontekst u kojem dolazim uopće u Pariz, a to je – ljubav. Moj sada već muž mi je također ogromna podrška i sigurna luka. S vremenom sam, dakle, shvatila kako mogu ovdje doslovno početi iz početka i gdje me okolina ne zna i ne gleda kao luđakinju i čudakinju, već kao umjetnicu i stvarateljicu nečega lijepog i vrijednog- govori.
Može li bez predrasuda?
Upravo u Emino iskustvo utkano je i jedno šire pitanje: Kako društvo doživljava osobe s problemima mentalnog zdravlja? Njezina spoznaja da u Parizu može krenuti ispočetka, bez stigme i predrasuda, otvara prostor za razmišljanje o tome koliko okolina oblikuje naše samopoimanje. Iako se posljednjih godina sve više govori o važnosti mentalnog zdravlja, ono je i dalje obavijeno šutnjom, neznanjem i lakim osudama. Najteže je upravo mladima u manjim sredinama, gdje se često brže sudi nego razumije, gdje se tuđa bol koristi kao uteg kojim se prikrivaju vlastite rane. Upravo tu, u toj krhkosti društvenih odnosa, postaje jasno koliko su podrška i razumijevanje važni, gotovo podjednako kao sama terapija.
-U Parizu mi je nekako lakše otvoreno govoriti o mojoj dijagnozi i o mentalnom zdravlju općenito. Imam osjećaj kako je ovdje situacija ipak nešto bolja, nego što je to u Hrvatskoj općenito, a o Požegi tek da ne govorim. U svojim tekstovima se nerijetko osvrćem na ono “priča se po gradu” i stvari koje sam čula o sebi: da sam luđakinja, da hodam kao zombi, da ću završiti u nekoj mentalnoj instituciji i slično- ističe.
Pisanje kao terapija i čin otpora
Predrasude su to koje dugo ostaju uz onog kome su upućene, zato Ema bira riječi kao sredstvo svog intimnog obračuna s društvenom uskogrudnošću, ali i svim onim prešućenim mišljenima, zaustavljenim na rubovima tuđih usana, što se ponekad otkriju u brzopletom pogledu nekih starih poznanika. Ova novinarka po struci, svjesno bira oblikovati stvarnost nizom pažljivo izbrušenih rečenice, koje nose jedinstvenu poruku da je noć najtamnija upravo pred svitanje. Ne iznenađuje stoga što je vlastitu životnu borbu smjelo pretočila u knjigu koja tek treba ugledati svjetlo dana.
-Trenutno radim na knjizi, da, iako se jako sramim to reći na glas ili pak zapisati kao činjenicu- priznaje bojažljivo pa dodaje da je još 2021. godine pokrenula blog „Svaštara Eme P.“, gdje je gotovo svakodnevno bilježila svoje uspone, padove i trenutke ravnoteže. Više od stotinu tekstova pretvorilo se, na nagovor prijatelja, u rukopis od 270 stranica pod naslovom „Ništa posebno“.
-Voljela bih da čitatelji zaključe kako baš u tim malim, svakodnevnim danima, koji na prvi pogled djeluju beznačajno, leži sva posebnost i autentičnost ovog svijeta- kaže Ema za koju je pisanje terapija, ventil za emocije i alat za prenošenje poruke drugima.
-Mislim kako je vrlo oslobađajuće i emancipirajuće uopće se odlučiti nešto pisati i uhvatiti se u koštac ili pak plesati s riječima! Baš namjerno kažem kako je ono ventil bez filtera jer u svojim tekstovima često i psujem, i pljujem i šamaram. No, ima tu puno, puno više ljubavi i nježnosti i to je zapravo poruka koju želim prenijeti drugima – da ne možemo voljeti druge i svijet oko sebe dok ne naučimo kako voljeti sebe- poručuje.
TikTok kao kanal iskrenosti
Osim pisanja koja je oduvijek bilo njezin način da razumije svijet, Ema je dijelove svoje autentične svakodnevice vješto ukalupila u kratku formu video uradaka koje brojna publika na TikTok-u, ima priliku vidjeti gotovo svakodnevno.
-Mislila sam kako imam nešto važno za podijeliti sa svijetom. To me potaknulo da otvoreno i javno progovaram o temama o kojima se ne priča dovoljno ili gotovo uopće, a to su mentalno zdravlje, terapija, tijelo, jezik“, priznaje.
Publika na njezinu iskrenost uglavnom odgovora dirljivo i pozitivno. Osim mladih koji joj se javljaju i povjeravaju, nerijetko se javlja i starija populacija, što je ponekad iznenadi, jer se općenito vjeruje da godine nužno donose snagu i mudrost. Upravo ta realnost potvrđuje važnost njezina glasa, pokazuje da svatko, bez obzira na dob, može i trebati tražiti podršku.
Ne dižite bijelu zastavicu
Istu onakvu podršku, kakvu je na početku svoje borbe dobila Ema, prvenstveno od članova svoje najuže obitelji. Zato onima koji nose istu ili sličnu dijagnozu poručuje da nikada ne odustaju od sebe.
-Ne dižite bijelu zastavicu sebi samima. Treba skupiti muda i biti prkosan ili prkosna svijetu problemima kojih ima na pretek te ako ništa drugo, iz inata, iz dišpeta prema tom okrutnom svijetu, boriti se nježnošću i empatijom prema sebi, ali i prema drugima- poručuje , uz snažnu misao i onima koji stoje iza oboljelih kao potpora i oslonac.
-Naoružajte se strpljenjem i znanjem, jer drugačije ne možemo biti istinska potpora nekome- poručuje.
Danas, s osmijehom koji dolazi iz pomirenosti, Ema na svoj poremećaj gleda drugačijim očima.
-On je dio paketa moje osobnosti i ne bih ga mijenjala ni za što-priznaje, kao da u onome što je nekada bilo breme sada prepoznaje dar. I upravo u toj zahvalnosti leži njezina pobjeda, jer naučila je da i iz tame može niknuti svjetlo, koje će obasjavati sve njezine buduće puteve.
(FOTO: Ustupljene fotografije)










