Hrvatski naziv mjeseca lipnja asocira nas mirisom i medonosnim cvijetom lipe na početak ljeta. O Ivanju počinje kalendarsko ljeto. Miris lipe pobuđuje u nama niz asocijacija vezanih za životne događaje, najčešće dane djetinjstva, đačkog doba i mladalaštva.
Lipa, kao vrsta drveća, rasprostranjena je u šumama, parkovima, gradovima i naseljima na području cijele Požeško-slavonske županije.
U šumama slavonskog gorja, po klimatološkoj klasifikaciji, autohtone su tri vrste lipe: velelisna lipa (Tilia plathyphillos) ili rana lipa, malolisna lipa (Tilia cordata) ili kasna lipa i srebrnolisna, bijela (Tilia tomentosa). I hrvatski i latinski naziv lipe su dobile po veličini, obliku i boji lista. Lipa je jednodomna vrsta drveća dvospolnih paštitastih cvatova (cvijetova), koje oprašuju kukci (najčešće pčela) i brzorastuća vrsta. Doživi veliku starost (primjerice Gupćeva lipa pokraj crkve sv. Jurja u Gornjoj Stubici). Razmnožava se sjemenom (najčešće), kalamljenjem i kloniranjem.
Već početkom lipnja cvate velelisna lipa, zatim malolisna lipa i najkasnije srebrnolisna ili bijela lipa, koja se više na području Bilogore, po kojoj je vjerojatno, gora d lipe se najčešće nalaze u šumama hrasta kitnjaka i graba (Carpio betuli illiricum) i zajednici bukve (Fagion illiricum). Veća rasprostranjenost lipe u Požeškoj kotlini je na području kutjevačko-čaglinske Krndije i ruševačkog Dilja. I u šumama bukve i jele na području zapadnog Papuka i Psunja pridolaze velelisna i malolisna lipa. Požeška gora i Babja gora okićene su lipom.
Pogledom na šaroliki habitus lipe i osjetom mirisa pod ovim gorjem obližnjih naselja osjećaju čar i ljepotu prirode te ritam godišnjih doba. U svim parkovima gradova Požeško-slavonske županije (Požega, Pleternica, Kutjevo, Pakrac, Lipik) nalazi se lipa u grupama ili kao pojedinačna stabla, posađena prije stotinjak pa i dvjesto godina. U gradu Lipiku, koji je po lipi dobio ime, i jednom od najstarijih i najljepših parkova dominira lipa, a u lipičkoj ergeli dominiraju konji lipicanci. U trenkovačkom parku dominiraju grupe i pojedinačna stabla stara preko dvjesto godina. Stare lipe se nalaze i u starom dijelu parka u Biškupcima, Ovčarama, Kutjevu i Pleternici.
Neka naselja u Požeško-slavonskoj županiji dobila su naziv po tom svetom starslavenskom imenu. To su, primjerice, Stara Lipa, Nova Lipa, Lipik, Janja Lipa, Lipovac iznad Brusnika pakračkog Psunja, pa i nama blizi Lipovac na putu preko Požeške gore prema Novoj Kapeli.
Poduzeće za preradu drva i proizvodnju namještaja, današnji Spin Valis, imalo je u početku naziv Lipa, a nogometni klub u Staroj Lipi naziva se “Lipa”. Uz igralište zasađen je drvored lipe.
Požega je posebno okružena lipom, bilo u parkovima ili na zelenoj kulisi obronaka u zaleđu grada. Lipe se nalazi u parku na Orljavi, kao aleja na gornjem platou Starog grada, staralipa u Ulici pod Gradom, parku Veleučilišta, parkovi oko požeške Vojarne, Kaznenog zavod, Ratarnice, Županijske bolnice, zelenilo u Babinom viru, oko bivše tvornice odjeća Sloga…
Komunalci, koji brinu o gradskom zelenilu rado unašaju lipu u drvorede, primjerice u ulici Pavla Radića, Dubrovačkoj ulici, zapadni drvored u ulici Ivana Pavla II i Trga Svete Terezije Avilske, drvored na početku Sokolove ulice …
Novim projekta kružnog toka na križanju ulice Matice hrvatske, Sokolove ulice i Gupćeve ulice valjalo bi na predviđenoj zelenoj površini zasaditi spomen-lipu. Poželjno bi bilo da to bude klon lipe sa Kalvarije i Sokolovca ili klon sa Gupćeve lipe. Matija Gubec bijaše puntar ii borac za pravicu i pravdukontra plemenitaškom feudu i feudu Crkve. Poveo je svekoliki puk hrvatski ispod lipe, pokraj crkve sv. Jurja u Gornjoj Stubici. No, budući da je njegov pjetao zakukurikao gotovo tri stoljeća ranije na pobunu protiv nepravde, bi ovjenčan užarenom željeznom krunom i pogubljen na Trgu sv. Marka u Zagrebu, u blizini Banskih dvora.
U požeškoj gradskoj jezgri valja čuvati stre lipe pred školom Julija Kempfa i staru lipu, nedavno saniranu, na Trgu Matka Peića, posađenu pokraj spomen-križa Kristova. Vrijedna spomena je i stara lipa na ulazu u prigradsko naselje Drškovci , pokraj raspela Krista, podignutog 1931. godine.
Lipa se u prošlosti često puta sadila na pokraj skralnih spomenika, crkvi, kapelica i groblja, na markantnim mjestima, pokraj Društvenih i Vatrogasnih domova. Ispod i oko lipe su se održavali sastanci, svečani seoski skupovi, pozivi na različite zajedničke akcije. Održavale su se zabave, svirka, pjesma, ples, veselice, paljenja vatra i Ivanjskog krijesa. Otud se “živa vatra” prenosila na “vječno” kućno ognjište…, dakle ispod lipe Lipe – Radost življenja, ali i suđenja na tamnicu ili pogubljenje.
Lipa je sveslavenska i praslavenska riječ. Nastala je od praslavenske riječi *lipa pa je tako na gotovo svim slavenskim jezicima. Jezični korijen je *leip), što znači mazati, lijepiti. Ikavci bi rekli lipiti. Dobila je ime po ljepljivu soku (med, mliječ, vosak), čiju karakteristiku hranjivu, građevnu i vrijednosnu realizira pčela, koja je time gotovo u simbiotskom odnosu sa lipom.
Lipa, kao “sveto drvo”, sadila se u okućnici nakon rođenja djeteta, vjerovalo se da je lipa čuvar kuće, čiji cjetovi i miris imaju smirujuća svojstv te su simbol prijateljstva. Vjerovalo se da se pod lipom valja odmoriti, čak i zaspati, zaštititi od nevremena, jer u stablo lipe ne udara grom.
Svi dijelovi stabla lipe; korijen, deblo, kora, cvijet, list i plod imaju upotrebnu vrijednost. Drvo lipe ima povoljna tehnološka i tehnička svojstva za proizvodnju namještaja, galanterije, košnica i ramova za satne osnove pčela, u likovnoj umjetnosti za rezbarije, izradu figura i skulptura. Od žive kore, izrađivale su se vezice-liko za široku upotrebu u vinogradarstvu, vrtlarstvu i voćarstvu. Koristi se i farmaciji i medicini za liječenje virusnog hepatitisa. Cvijet lipe koristi se u farmaciji i medicini za izradu različitih pripravaka, čajeva i tinktura. Koristi se med, mliječ, propolis, za liječenje različitih tjelesnih i duševnih tegoba. Najčešće se koristi lipov čaj i med kojeg narod naziva tekućim zlatom. Ima snažno antibakterijsko i imunološko djelovanje kod raznih tjelesnih upala. Vosak se koristi za izradu svjeća voštanica, koje su se nekad uveliko koristile za osvjetljivanje životnog kućnog prostora, a danas se koriste u crkvama, posebice u svečanim zgodama.
(Izvor i foto: Juraj Zelić)
