U sjeni vrućih ljetnih mjeseci, vatra ponovno traži svoj plijen. Unatoč zabranama i upozorenjima, nepažnja i nemar pojedinaca uporno hrane plamen, onaj isti koji, s vremena na vrijeme, izmakne kontroli i podsjeti nas koliko je opasna ta iskra koju je čovjek jednom ukrao od bogova. Požari na otvorenom prostoru nisu rijetkost, i čini se da iz godine u godinu postaju sve učestaliji.
Požega, grad koji su kroz povijest pratile priče o vatri, požarima i žegi, ne može se u potpunosti odvojiti od tog elementa. Iako je teorija o imenu grada koje potječe od riječi „žega“ odavno odbačena, sjećanja na velike požare ostala su ukorijenjena u kolektivnoj memoriji. Buktinje koje su gutale ulice, zgrade i šume bile su više od običnih nesreća, postale su dio gradske mitologije, prenošene s koljena na koljeno.
Danas, kad nas ljeto prži istom žestinom kao nekada, možda nije zgorega prisjetiti se tih vremena. Jer dok se sjećamo plamenova prošlosti, prepoznajemo li vlastitu odgovornost prema sadašnjosti. Prometejeva vatra još uvijek je s nama i samo je pitanje jesmo li joj naučili služiti, ili će nas ponovno opeći?
U dugačkom kalendaru požeške prošlosti zabilježeni su dani koji su grad pretvarali u zgarište, a ulice u dimom prekrivene uspomene. Požari nisu samo gutali zgrade, gutali su stoljeća, priče, arhive, kućne uspomene i trud generacija.
Najstariji i jedan od najstrašnijih zabilježenih požara dogodio se 1532. godine, kada se sultan Sulejman II. vraćao iz neuspješnog pohoda pod Kisegom. Prolazeći Slavonijom, spalio je tadašnju Požegu, koja je već tada imala zidanih kuća, osobito unutar stare tvrđe. Dolaskom Osmanlija, drvene kuće počinju prevladavati, što će se pokazati fatalnim u godinama koje slijede.
Godine 1599. narodni junak Luka Senčević zapalio je tvrđu i grad boreći se protiv požeškog Solčić-paše. Kasnije, 1690. Osmanlije iz pravca Bosne još jednom spaljuju Požegu, ne mireći se s njezinim oslobođenjem.
Ni 18. stoljeće, iako oslobođeno osmanlijskih prijetnji, nije bilo pošteđeno vatrenih noći. Požar koji je 11. studenog 1720. godine zahvatio tvrđu, uništio je sve osim njenih kamenih zidina.
U to je vrijeme požeškim krajem harala i neslavno poznata osoba, hajduk Đuro Ječmenica, koji je prijetio da će zapaliti Požegu „na sve četiri strane“. Iako prvi put nije izvršio prijetnju, 1724. godine u sitne sate podmetnuo je požar u kojem je izgorjelo pet kuća.
Sredinom 18. stoljeća izgorjela je i gradska kasarna, a jedan od najgorih požara u tom stoljeću dogodio se 12. studenog 1779. Na tadašnjem trgu, gdje su drvenjare, gostionice i dućani stajali zgusnuto, izbio je požar koji je u samo sat vremena progutao 16 kuća, pet dućana i staru gradsku vijećnicu.
U 19. stoljeću, grad su zadesila još dva velika požara. Prvi, 29. travnja 1842., izbija u današnjoj Ulici Matije Gupca. Vatrena stihija progutala je pola grada, uključujući gradsku vijećnicu sa starim arhivom, županijsku zgradu, dio franjevačke knjižnice, kapelicu sv. Roka te crkvu sv. Filipa i Jakova u Vučjaku. Bilo je to proljetno doba, ljudi su radili po poljima, pa su njihove kuće ostale bez obrane. Osim pokućstva, nestajali su u vatri vino, mast, rakija, slanina, zapravo sve ono što je činilo svakodnevicu tadašnjeg čovjeka.
Zanimljivo, tada su i zatvorenici iz županijskog zatvora skinuli okove i pomagali gasiti vatru, svi su se, osim trojice, nakon toga vratili u zatvor. Grad je tada dao besplatno kamenje s razrušene tvrđe za obnovu te zabranio gradnju od pletera.
No nesreći tu nije bio kraj. U svibnju 1854., samo dvanaest godina kasnije, opet bukti požar. Ovaj put u kući pokraj današnje Osnovne škole Julija Kempfa. Vjetar „ustoka“, kako ga Požežani nazivahu, raznio je vatru po cijelom gradu. U dva sata izgorjelo je 69 kuća i oko 200 manjih zgrada. Što god nije nestalo 1842., dokrajčio je ovaj drugi požar, koji se proširio sve do Orljavske ulice, Slamnati krovovi gorjeli su kao da pozdravljaju zadnji čin nekog strašnog igrokaza, i ljudima nije preostalo ništa drugo, nego da iz daljine gledaju te razuzdane plamene jezike, praćene zapomaganjem nemoćnog stanovništva.
Nakon toga, grad i županija ozbiljno su prionuli poslu. Nestali su drveni i slamnati krovovi, a lokalno vatrogastvo se organiziralo i ojačalo. Od tada pa do danas, Požega, na sreću, nije doživjela vatrene katastrofe takvih razmjera.
Ipak, sjećanja ostaju. U pričama, u zapisima, na požutjelim stranicama starih novina, i kamenu. Kamenu stare gradske tvrđe, koji i danas tiho prebiva u temeljima nekih požeških kuća.
Zato kada danas pogledamo prema Starom gradu tražeći ostatke nekadašnjeg srednjovjekovnog grada, često ne slutimo da je on još uvijek tu, ne više kao silueta na brdu, već kao tiha kost grada, utkana u temelje njegovih ulica i domova, gdje živi nevidljiv, ali postojan.
(FOTO: K.Š./Gradski muzej Požega)
