Ući u duhovnu dimenziju grada možda nikada nije bilo lakše nego riječima. Književnost ponekad sačuva ono što vrijeme nemilice otima: ton jednoga vremena, način na koji je jedan grad osjećao samoga sebe, njegove tišine, mentalitet, atmosferu i pogled na svijet. Nešto od toga ostalo je i u književnoj slici Požega; razasuto kroz rečenice, prizore i osjećaje njezinih pisaca.
Požeška književna baština pritom je fascinantno široka, tkana stoljećima kroz pera ljudi koji su disali ovaj zrak. Kada bismo otvorili potpuni požeški književni spomenar, u njemu bi se morala naći imena poput Miroslava Kraljevića koji nam je podario prvog Požeškog đaka, britkog i duhovitog satiričara Vilima Korajca te svestranog Janka Jurkovića. Tu su i duboko emotivni stihovi i zapisi pjesnikinje Zdenke Marković, ekspresionistički romani Ivana Mesnera koji je tako rano i tragično preminuo, nježna sjećanja Zlate Kolarić-Kišur na njezinu Zlatnu dolinu, neponovljiva lirika Dobriše Cesarića, nezaobilazni povijesni i kulturni zapisi Julija Kempfa, pa sve do suvremenog glasa Lane Derkač. Iz tog nepreglednog niza izranjaju i imena poput Antuna Kanižlića, Franje Cirakija, Josipa Eugena Tomića te Matka Peića, svi su oni, svaki na svoj način, ugradili sebe u kulturni identitet “Slavonske Atene”.
No, upravo zato što je ta baština preširoka za jedan novinski serijal, ovaj niz članaka neće pokušati obuhvatiti sve. U nastojanju da izbjegnemo i suhoparnu akademsku analizu i površno novinarstvo, svjesno smo se odlučili zadržati na nekoliko autora. Kod njih se Požega ne pojavljuje samo kao povijesna kulisa ili usputno rodno mjesto, već kao živi osjećaj, mentalitet i specifičan unutarnji prostor pisanja.
Kod Antun Kanižlić ta je Požega duhovna i sabrana. Iako Sveta Rožalija radnjom nije smještena u Požegu niti s njom ima očiglednu poveznicu, u toj se religioznoj poemi jasno osjeća svijet iz kojega Kanižlić dolazi. Barokna religioznost, emocionalna pobožnost i snažna usmjerenost prema unutarnjem životu oblikuju njegovu književnu sliku svijeta, pa tako i njegovu Požegu. Ona nije građanski ni boemski grad, nego prostor duhovnosti, reda i unutarnje tišine. Čovjek je kod Kanižlića neprestano okrenut prema savjesti, vjeri, grijehu i spasenju, ali taj svijet nije hladan. Naprotiv, njegov barok nosi veliku emocionalnost i gotovo intimnu pobožnost. Zato njegova Požega djeluje kao prostor u koji se ne ulazi ulicama nego osjećajem.
Važno je pritom i to što je Kanižlićeva Požega obrazovana Požega. Isusovačko školstvo i kultura ostavili su snažan trag na identitet grada, a upravo je Kanižlić dio te velike isusovačke obrazovne tradicije. Zanimljivo je da je rođen iste godine kada su isusovci osnovali Gimnaziju u Požegi, prvu gimnaziju u Slavoniji i petu u Hrvatskoj. Ta podudarnost djeluje gotovo simbolično, kao da se istodobno rađaju pisac i jedan novi kulturni prostor iz kojega će kasnije izrasti čitav niz požeških književnika i intelektualaca.
Kod Franjo Ciraki Požega poprima drukčije lice. Ona je austrougarska, građanska i intelektualna, grad gimnazija, razgovora, obrazovanja i srednjoeuropskoga duha. U njegovim se Zapisima osjeća jedna stara slavonska građanska kultura koja pokušava biti dio šire europske slike svijeta, ali pritom ostaje duboko vezana uz vlastitu sredinu. Cirakijeva Požega nosi melankoliju jednoga vremena koje polako nestaje, ali i svijest o tome da jedna manja sredina može imati vlastitu kulturnu ozbiljnost i unutarnje dostojanstvo.
Kod Josip Eugen Tomić grad postaje življi, razgovorniji i pun malih društvenih prizora. Njegova Požega puna je lokalnih karaktera, sitnih taština, korza, razgovora i građanske svakodnevice. Kod njega grad više nije samo atmosfera nego i društvena pozornica na kojoj se neprestano sudaraju ambicije, mentaliteti i ljudske slabosti. U toj njegovoj pomalo ironičnoj, ali nikada zlobnoj slici Požege ostalo je sačuvano nešto vrlo važno: ritam jednoga građanskog slavonskog života koji i danas ponekad oživi.
A kod Matko Peić Požega se gotovo rastapa u pejzažu, boji i osjećaju. Njegova Slavonija nije samo prostor, nego stanje duha. Sve je kod njega puno svjetlosti, detalja, kasnog ljetnog zraka, vinograda, prašine i sporoga slavonskog vremena. Peić piše kao slikar; ne opisuje samo prizor, nego atmosferu koja ostaje oko njega. Zato njegova Požega djeluje istodobno raskošno i intimno, kao grad koji se ne pamti po velikim događajima, nego po osjećajima koje ostavlja.
Možda je upravo u tome i najzanimljivija književna slika Požege. U činjenici da ona nikada nije samo jedan grad. Kod svakoga autora ona postaje nešto drugo: duhovni prostor, građanska pozornica, kulturni krug, pejzaž sjećanja ili tek kratki osjećaj ravnice koji ostane među rečenicama. I možda upravo između tih različitih književnih slika nastaje ono što nazivamo duhom jednoga grada.
Kroz iduće tjedne, pokušat ćemo uloviti upravo to najskrovitije, autentični duh našega grada koji ususret velikoj, 800. obljetnici, ponovno oživljava pred našim očima.
(Foto: Ilustracija/ Canva)
