U nekadašnjem ciklusu božićnih običaja Badnjak je bio najživlji, a Božić najsvečaniji. Vrijeme prije, tijekom i poslije badnje večere bilo je ispunjeno različitim običajima i tradicijskim obredima kojima je bio cilj osiguranje plodnosti i obilja, obiteljsko okupljanje i sjećanje na mrtve.
U požeškim selima prije stotinjak godina Badnjak je protjecao od ranog jutra do večere u užurbanim pripremam za samu večeru I božićne dane.
Od ranog jutra sve je bilo u pokretu, sve se moralo pospremiti i očistiti do večere, a ukućani su se zatim okupali, uredili i odjenuli u čistu i novu odjeću. Sve se pozatvaralo i s prvim mrakom svi su se zajedno okupili u jednoj prostoriji.
Najsvečaniji trenutak Badnje večeri bilo je donošenje upaljene svijeće i naramak slame pred okupljene ukućane. Time je prestajalo ono svakodnevno i započinjao ritualni dio Badnjaka. Unošenje svijeće bilo je popraćeno pozdravnom čestitkom:“Faljen Isus i Marija Čestiti nam Bog i Božić i Isusovo porođenje“, na što su prisutni ozdravljali „Čestita ti duša kod Boga“. Svijeća se postavljala na bijeli laneni stolnjak pod kojim je bio vijenac od pšenice ili slame složene u križ. Na stolu je bio i lončić ili posuda s raznim vrstama žitarica s trima svijećama zvane muket trojstvo. Pod stol prije večere muškarci su postavili lemeš i crtalo, a žene drvenu posudu s kukuruzom. Unošenje slame u hamu (ham za one koji ne znaju to je dio konjske opreme) u kuću bio je znak početka proslave Božića.
S istom pozdravnom čestitkom, slama se nakon unošenja rasprostirala po sobi uz prigodnu formulu zazivanja plodnosti. Pri tome je gazdarica ili reduša posipala kukuruz (onaj pripremljeni ispod stola) i zazivala piliće, dok su djeca vrištala i skakala po slami. Poslije cjelodnevnog posta na selu slijedila je posna badnja večera popraćena molitvom i kađenjem tamjanom svih prisutnih. Nemrsna večera sastojala se od bijelog luka umočenog u med, medene rakije, graha, sušene ribe, kuhanog graha od više vrsta, lokše ili gibanice (tanko pečeno tijesto u tepsiji s orasima ili bundevinim koščicama), vina, suhog kuhanog tucanog graha s orasima – klopo, pečene bundeve turkinje i voća. Negdje oko Prvoga svjetskoga rata iz gradskih sredina na selo prodire kićenje krispana, krizbama (riječ dolazi od njemačke riječi Christbaum) – božićnog drvca, običaja porijeklom iz Njemačke koji je u Hrvatsku preko Austrije došao sredinom 19.st.
Poslije večere mladež se zabavljala ljuljajući na hamu obješenog o gredu ili igrajući razne igre dok su stariji ljudi iz molitvenika pjevali božićne pjesme i razgovarali, a djeca se valjala po slami. Na ponoćku odlazilo se sa upaljenim lučevima ili fenjerima. Dok su postojala otvorena ognjišta u seoskim kućama je cijelu noć gorjelo svjetlo i vatra koja se održavala badnjakom ili uzglavnjom – većom hrastovom granom ili cijelo drvo. Svi bitni običaji Badnjaka bili su zbijeni od sumraka i nošenja svijeće, slame ili panja do odlaska na ponoćku.
(Izvor i foto: Gradski muzej Požega)
