Krenete li u potragu za tipičnom tradicijskom seoskom kućom teško će te je pronaći u bližoj požeškoj okolici. Možda samo još poneki predmet kao nijemi svjedok prošlih vremena zaboravljeno drijema u tami starih tavana. Ipak, zahvaljujući Gradskom muzeju Požega i njihovom novom postavu, tradicijska kultura požeškog kraja predstavljena je kroz okvire tradicijske arhitekture, odnosno zadružne kuće, rađene prema maketi seljaka i pučkog umjetnika Ive Čakalića.
Ovdje, već u cjelini Seoske ulice, s uvećane fotografije zorno nas promatraju blage oči mnogobrojne zadružne obitelji – družine odjevene u tradicionalno paursko, požeško ruho. Pa se na trenutak učini da nas srdačno dočekuju prije nego li kročimo u veliku ili glavnu družinsku sobu kao najvažnijem mjestu u kući gdje se odvijao cjelokupni život zadružne obitelji.
Tipični oblik tradicijske kuće na području Slavonije, pa tako i u požeškom kraju bila je duguljasta troprostorna kuća zabatnog pročelja s dva prozora okrenuta prema ulici. Sastojala se od velike, glavne sobe namijenjene boravku cijele obitelji, zatim kuhinje zvane kuće, te sobe za kućnog gazdu ili za gosta. Na kuću ili u sklopu dvorišta nadograđivali su se kijeri, male prostorije za bračne parove. Takvo njezino unutarnje uređenje bilo je prilagođeno organizaciji života i rada družine, višečlane zadružne obitelji od nekoliko generacija rodbinski povezanih na istome mjestu. Uz zadružne, složenije obitelji, u 19. stoljeću su paralelno na selu postojale i male, nuklearne obitelji pojašnjava nam etnologinja Dubravka Matoković, dok nam svraća pozornost na sve izložene predmete u sklopu glavne, družinske sobe.
Stol je bio središte života u sobi za kojim se okupljala obitelj i blagovala blagdane. Gotovo možete čuti njihove međusobne razgovore i pjesmu, a pomoću animacije na stolu nam se pred očima redaju blagdanska tradicijska jela, kao i odvijanje svadbenih obreda.
I dok uživate slušajući o gotovo iščezlom djelu prošlosti, kojemu i sami nedvojbeno pripadate, u gornjem desnom kutu, za tkalačkim stanom, na tren vam se učini, da ga još uvijek netko koristi. Dijelovi tradicijskog namještaja dočaravaju nam ugođaj glavne sobe u kojoj se odvijao cjelokupni život jedne zadružne obitelji, od rođenja do smrti, kroz životne i godišnje običaje.
U zimsko doba tkalački stanovi su postajali redovan dio sobnog inventara. Žene su pripremale pređu i tkale razne vrsta platana za odjeću i tekstilno posoblje poput stolnjaka, ručnika i posteljine. Vreteno i preslica bili su simbol žene i ženskog ručnog rada koje su je pratile od rođenja do smrti. Bile su dio njezinog obaveznog miraza i predmet osobnog vlasništva. Dok su žene pripremale pređu i tkale platno, muškarci su obavljali rukotvorske poslove vezane uz obradu drveta ili lončarstvo. Vještina obrade drva učila se i prenosila generacijski te se smatrala muškim poslom. Od drveta se izrađivala većina stvari, od drvene arhitekture do različitih uporabnih predmeta u seoskom gospodarstvu i kućanstvu. Svaki je seljak od djetinjstva vladao osnovnom tehnikom u obradi drva, a vještiji pojedinci često su ukrašavali predmete za svakodnevnu kućnu upotrebu pojašnjava nam Matoković.
Jedna od posebnosti družinske sobe su i keramičke posude koje su izrađivali seljaci iz Golog Brda. Njihova lončarija je karakteristična po svom izgledu i izradi na ručnom lončarskom kolu kao jedinstveni primjer na području sjeveroistočne Hrvatske. Svoje proizvode su prodavali u bližoj i daljoj okolici po Slavoniji, a zadnji lončar je prestao proizvoditi 1935. godine napominje Matoković.
Između družinske i gazdinske sobe nalazila se kuća ili crna kuća. Tako se nazivala kuhinja u kojoj se hrana pripremala na otvorenoj vatri niskog ognjišta sve do početka 20. stoljeća, a zbog dima je bila tamna i zadimljena. Hrana se kuhala u trbušastim loncima uskog dna ili u kotlićima koji su se kupovali na sajmovima, a ispod pokljuke ili cripnje pekle su se pogače i peciva. Pokljuke su bili kupolasti poklopci koje su pomoću kalupa izrađivali seljaci iz Novog Sela. Majstori su, kako ih je narod zvao, svoje pokljuke prodavali sve do sredine 20. stoljeća još u sjevernoj Bosni pojašnjava Matoković.
Poseban doživljaj je ući u sobu kućnog gazde, koja je bolje uređena imala reprezentativni karakter primanja uglednijih gostiju. No ući u sobu Ive Čakalića seljaka, etnografa i pučkog umjetnika iz Doljanovaca znači susresti se njegovim neprikosnovenim talentom u izradi i ukrašavanju drvenih predmeta. Ivo Čakalić, osim što je sabirao i zapisivao narodne pjesme i tradicijske običaje svoga zavičaja, u svoje je slobodno vrijeme oblikovao nožićem makete seoske arhitekture, poput izložene zadružne kuće.
Često je radio po uzorku, imitirajući pod utjecajem već viđenog ili samostalno zamišljao predmete religioznog karaktera poput modela crkvi, skulptura svetaca i raspela dodajući im nešto svoje jedinstveno po čemu je prepoznatljiv. Njegov je česti motiv bilo poznato marijansko svetište u južnoj Mađarskoj Marija Jud (Máriagyűd) u koje je i sam nekoliko puta hodočastio. Ovdje se također može vidjeti njegov poklonac i slika s njenim prikazom, međutim ono što u sobi posebno dominira je crkva iz njegove mašte, popularno prozvane katedrala koju je izrađivao pod svoje stare dane. Izrađena u detalje s kompletnim crkvenim namještajem, ima obilježja brojnih crkava koje su Ivi bile drage, a još za njegova života bila je izložena u njegovoj sobi gdje je privlačila brojne posjetitelje iz šire okolice ističe Dubravka Matoković.
I na koncu zadnja soba družinske kuće je bila soba bračnog para zvana kijer koja se nadograđivala na kuću ili posebno u sklopu dvorišta. U 19. stoljeću njezin inventar sastojao se od kreveta, nekoliko škrinja – sanduka sa spremanje odjeće i tekstilnog posoblja kao dio ženinog miraza, te klupe i kolijevke zvane bešike. Ormari kao dio sobnog inventara dolaze tek krajem 19. stoljeća.
Jedini ukras sobe bili su šareni ručnici – peškiri povješani iznad postelje i izrezbarena škrinja s ruhom. Krevet mladog para bio je prekriven svečanim prekrivačem s tradicijskim motivima koji su simbolizirali plodnost kao osiguranje potomstva novoga bračnog para.
Tradicijsku sobu bračnog para u Gradskom muzeju Požega krasi i plod ženskog tekstilnog umijeća, dijelovi narodne nošnje mladoga para, ženska bluza širokih rukava – oplećak i suknja – bijela krila s krpama, te muška košulja – rubina i platnene hlače – gaće. Vrijedna je to materijalna ostavština požeškog kraja koja zaokružuje cjelokupno priču družinske kuće.
Svečana narodna nošnja mladoga para isticala se po mnoštvu ukrasa u tkanju i ručnoga rada, a prevladavala je šarena i posebno crvena boja, vjerojatno radi zaštite od zlih utjecaja. Karakteristika požeške svečane nošnje bila je posebna svjetloplava boja koja se dobivala upotrebom plavila za rublje. Na osnovu toga je i nastao izraz za tu boju požeško plava pojašnjava muzejska savjetnica Dubravka Matoković.
(FOTO: K.Š.)