Jedan od najtragičnijih događaja iz Domovinskog rata koji se dogodio na području Požeštine i doslovce cijeli kraj zavio u crno zasigurno je nesretna pogibelj 11-orice hrvatskih branitelja podno Baze Papuk početkom prosinca 1991. godine.
Težak je i surov svaki 2. prosinca i bez obzira na protok vremena svaka obljetnica otvara stare rane i stara sjećanja. Dan je to kada se miješaju ponos i tuga, inat i prkos. A koliko vrijeme zaista ne liječi rane govori i svjedočanstva sina pokojnog Tade Nikića te nećaka Vinka Tomaševića-Krce, vojnog policajca koji je jedini uspio pružiti otpor, a da njegovom ratnom suborcu do današnjeg dana nije jasno, kako mu je uopće uspjelo snaći se u sveopćem metežu s obzirom na to da je na kamion pucano zoljom iz neposredne blizine.
„Miješa se tuga, miješa se ponos. Nema se tu što puno reći. S jedne strane tuga, s druge ponos, za sve njih, za svih jedanaest. Svake godine trudimo se doći i obilježiti ovaj tužni dan jer je to najmanje što možemo učiniti za njih“, govori nećak poginulog Vinka Tomaševića Krce, Alen Tomašević, koji je u vrijeme pogibelji svog strica imao sedam godina te ističe kako je uspomena na strica uvijek prisutna negdje u mislima.
Ništa manje emocijama nabijen dan nije ni za Josipa Nikića, sina poginulog Tade Nikića.
„Osjećaji su nepromijenjeni, oni ostaju uvijek isti, teški i tmurni, a s druge strane na neki način ponosni. Vrijeme zaista ne liječi rane, nego se naviknute živjeti s tim“, govori.
U vrijeme kada je izgubio oca Josip Nikić imao je devet godina i njegov lik još uvijek mu je živ u sjećanju.
„Pamtim očev osmijeh, njegov sportski duh i otvorenost prema ljudima, ali sjećam se i dana kada su nam dva vojnika došla priopćiti tragičnu vijest. Bilo je blizu ponoći, i nisu trebali ništa reći, sve nam je bilo jasno“, prisjeća se i dodaje da unatoč svemu ostaje ponos, i inat za bolje sutra, za život i za odgoj djece u pravom duhu.
(FOTO: K.Š.)
