Može li priča o vršnjačkom nasilju započeti naklonom? Za dio mladih koje je sustav već obilježio kao problematične, taj naklon često je prvi čin poštovanja koji su ikada svjesno naučila. U toj jednostavnoj gesti, gotovo neprimjetnoj promatraču sa strane, požeški socijalni radnik i taekwondo trener Zlatko Sliško već četrdeset godina vidi početak borbe protiv nasilja.
Ne zato što vjeruje da će borilačke vještine same po sebi promijeniti dijete. Naprotiv. Tijekom rada s djecom koja su iza sebe često imala sukobe sa zakonom, probleme u školi, nasilje u obitelji ili ozbiljne poremećaje u ponašanju naučio je da nijedan sport nije čarobni lijek. Ali jest prostor u kojem dijete prvi put može naučiti ono što mu često nitko prije nije pokazao, gdje prestaje snaga, a počinje odgovornost.
U Hrvatskoj se posljednjih godina gotovo svakodnevno govori o vršnjačkom nasilju. Svaki novi slučaj otvara ista pitanja: zašto sustav nije reagirao ranije i može li se tragedija spriječiti prije nego što dijete završi u policijskoj evidenciji ili crnoj statistici. Odgovori se uglavnom traže u strožim kaznama, novim pravilnicima ili školskim protokolima.
Sliško vjeruje da se odgovor krije negdje drugdje, na mjestu gdje djeca nakon škole traže mjesto kojem će pripadati i sredinu u kojoj će se osjećati prihvaćeno.
„Agresija se ne može uništiti. Ona se može preusmjeriti“, govori gotovo usput, kao da izgovara nešto sasvim očito.
Kad uredske stolice zamijeni tatami
Iza svakog „debelog dosjea“ u školi ili Centru za socijalnu skrb obično ne stoji zao pojedinac, nego dijete čija je socijalna mreža potpuno pokidana. Kroz četiri desetljeća rada na prvoj liniji borbe protiv maloljetničke delinkvencije i ovisnosti, Zlatko Sliško svjedočio je drastičnoj transformaciji mladih u riziku do koje dolaze uključivanjem u sportske aktivnosti. Ono što je ostalo nepromijenjeno jest spoznaja da najgori oblik odgoja nije onaj strogi, pa čak ni pogrešni, već onaj koji nastaje slučajno.
„U teoriji se smatra da je namjerno loš odgoj ipak bolji od nikakvog odgoja“, objašnjava Sliško.
„Mnogi današnji roditelji govore kako su ‘prijatelji’ svojoj djeci. Iz toga često izraste najopasniji oblik, permisivni, hladni odgoj gdje roditelja zapravo ne zanima gdje mu je dijete bilo, ili permisivni topli odgoj u kojem se djetetu sve dopušta bez ikakvih granica.“
Pravi preokret nastaje u trenutku kada se spajaju teorija socijalnog rada i fizika sportskog borilišta. Rad u uredu i rad na tatamiju govore istim jezikom, jezikom građenja zdravih navika. Ako je dijete do jučer pilo alkohol ili izlazilo na ulicu s namjerom da izazove sukob, preusmjeravanje na sport jest ta ključna socijalna promjena. No, dok je formalni pristup možda tromiji, sport do djeteta dopire nepogrešivo brže.
Kada u dvoranu uđe mladić s poviješću nasilja, Sliško mu ne pristupa iz pozicije autoritativnog trenera. Papiri i dosjei važni su samo kako bi se razumio izvor problema, ali u dvorani nema osuđivanja. Dijete odmah dobiva jasnu poruku, ovdje nisi otpisan, ali od danas vrijede druga pravila.
Zakon fizike na borilištu: Agresija se ne uništava, ona se preusmjerava
Najčešći strah roditelja, ali i dijela javnosti, jest da će upisivanjem agresivnog djeteta na borilačke vještine stvoriti samo „boljeg i opasnijeg borca na ulici“. Praktična iskustva Zlatka Sliška u potpunosti demantiraju takva mišljenja, oslanjajući se na jednostavnu psihološku i fizikalnu zakonitost: energija se ne može uništiti, ona se može samo preusmjeriti.
„Dijete koje voli sukob neće prestati osjećati ljutnju zato što mu je netko rekao da se ne smije tući. Zabranom se energija ne briše. Ona samo traži drugo mjesto na kojem će izbiti“, pojašnjava.
Jednom prilikom u praktičnom radu Sliško je pitao mladiće koji su razbili izlog što bi učinili da je on u tom trenutku naišao. Bez oklijevanja su priznali da bi napali i njega, a tek se kasnije za izrečeno i ispričali. To je dinamika nepromišljene, trenutne mladenačke reakcije. Zato su zabrane treniranja ili zatvaranje tinejdžera u stan u sklopu kućne kazne, što roditelji često čine, potpuno pogrešni potezi. Time se dobije samo pun bijesa tinejdžer koji se mota po stanu i na koncu razbije nešto u kući ili na ulici. Upravo takvu energiju treba preusmjeriti.
„Ako se dijete voli tući, njemu treba odrediti voditelja mjere koji je sportaš“, naglašava Sliško. „Ako ima želju za borbom, posao trenera je da mu objasni: Nastaviš li s ovim ponašanjem na ulici, završit ćeš u zatvoru. A ovdje, u dvorani, možeš dobiti medalju, ali isključivo po pravilima.“
Trenutak u kojem tinejdžer s poremećajem u ponašanju prvi put mora obući bijelu uniformu, skrenuti pogled, pokloniti se protivniku i prihvatiti pravila dvorane jest trenutak u kojem se prvi put susreće s autoritetom koji ga ne odbacuje, ali traži red.
Dijete prvo mora osjetiti da ga netko vidi
Kao socijalni radnik i trener Sliško kaže da je naučio jednu stvar; djeca rijetko mijenjaju ponašanje zato što ih je netko kaznio. Mijenjaju ga kada povjeruju da je nekome doista stalo.
Zato smatra da bi treneri po potrebi trebali odlaziti u škole, razgovarati s nastavnicima, pitati kako pojedini učenici napreduju, ali isto tako trebali bi obratiti pozornost kada dijete izostane s treninga ili izgubi volju. Kaže da upravo tada mnogi prvi put shvate da postoji odrasla osoba koja ih ne promatra kroz njihove pogreške, nego kroz mogućnost da postanu bolji.
Put od uličnog delinkventa do humanitarca
Jedan od najupečatljivijih primjera u Sliškovoj karijeri jest mladić smješten u odgojnom domu, duboko uvučen u strukture uličnog nasilja. U početku uopće nije mogao shvatiti zašto se ne smije tući izvan borilišta. Bilo je potrebno više od godinu dana intenzivnog rada, razgovora i strpljenja da usvoji to pravilo i osjeti pripadnost zdravoj grupi.
Transformacija je bila potpuna. Mladić ne samo da je prestao s tučnjavama, nego je u ustanovi počeo poticati druge na vježbanje. Kada je kao nagradu dobio ljetovanje na moru, samoinicijativno ga se odrekao i prepustio ga dječaku slabijeg imovinskog stanja koji nikada u životu nije vidio obalu.
Takve priče ne mogu se izmjeriti medaljama. One pokazuju da rehabilitacija nije spektakularan trenutak, nego niz gotovo nevidljivih promjena koje se događaju iz dana u dan.
Stručna pomoć katkad je nužna
Možda je upravo zato najvažnije što Sliško odbija romantizirati vlastiti posao. Na pitanje može li sport spasiti svako dijete odgovara bez zadrške, ne može. Postoje situacije kada su nužni dječji psihijatar, psiholog, socijalna skrb i cijeli stručni tim. Trening tada nije zamjena za liječenje, nego dio šire podrške. Takav odgovor možda zvuči manje atraktivno od priča o čudesnim preobrazbama, ali upravo zato djeluje uvjerljivo.
Više od sporta
Na kraju treninga djeca ponovno staju u red. Poklone se. Pospreme opremu i odu kući. Promatraču sa strane sve izgleda kao završetak još jednog običnog sportskog sata. Ali među njima možda stoji dječak koji je prije godinu dana rješavao sukobe šakama, a danas mlađem članu kluba pokazuje kako pravilno vezati pojas. Možda stoji djevojčica koja je prvi put osjetila da pripada nekoj zajednici. Možda stoji dijete koje još uvijek nosi previše tereta za svoje godine, ali je barem pronašlo mjesto na kojem ga nitko ne promatra kao problem.
Može li trening na tatamiju spasiti baš svako dijete prije nego završi u crnoj statistici? Sam po sebi, vjerojatno ne.
No, odrasla osoba koja će ga dočekati, postaviti mu granice, naučiti ga odgovornosti i ostati uz njega onda kada drugi odustanu, možda može.
(Foto: K.Š./Ustupljene fotografije)
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
