Hladan i promrzao prosinac mjesec u kolektivnoj memoriji žitelja Požeško-slavonske županije upamćen je kao jedan od najbolnijih zbog niza tragičnih ratnih događanja koncem 1991. godine. Ipak, svaki 2. prosinca, uoči svake godišnjice u kojoj je u zasjedi na bestijalan način život izgubilo jedanaest hrvatskih branitelja rana je koja ne zacjeljuje ni nakon 33. godine.
Posebno to postaje jasno prilikom posjeta mjestima zasjede kada pojedini pripadnici 123. brigade koje predvodi umirovljeni satnik Josip Širić zajedno sa članovima obitelji dolaze podno Baze Papuk kako bi u miru i tišini odali počast svojim najmilijima, jer planina je jedno golemo prostranstvo u kojoj ostajete nasamo sa svojim mislima i sjećanjima.
Tako su i ove godine nijemi pred križem i svatko sa svojom boli stajali Vjeko Pišimiš, sin pokojnog Damira Pišimiša, dva nećaka Vinka Tomaševića te sestra Davora Dragića, Jasna Biondić koja je jedina smogla snage izreći pokoju riječ.
-Danas, dan uoči obljetnice osjećam se isto kao i prvi put. Sve je to žalosno, toliki mladi životi su otišli. Nisu imali šanse kad vidiš to sve, tu šumu. Moj brat Davor imao je 22 godine kada je poginuo i iza sebe je ostavio curicu od 7 mjeseci. Jednostavno ne možeš vjerovati da se to događa. Svi su oni bili mladi, i svi su išli srcem, baš srcem, ali svaki put kad prolazim tim putem do mjesta zasjeda podno Baze Papuk pitam se jesu li znali da im je to zadnji put da prolaze- prisjeća se Jasna Biondić.
Kad pričamo o bolu vrijeme je tako relativan pojam za one koji ostaju, a život jedan balans između vječne tugu i vječnog ponosa na žrtvu koju je podnijelo devet pripadnika 123. brigade te dva pripadnika Odreda veza GSHV iz Samobora, žrtvu koja je dobila svoj smisao konačnim oslobođenjem svih okupiranih teritorija Republike Hrvatske i koja nas sve opominje da ovakve priče o velikim ljudima treba prenositi na generacije koje dolaze.
(FOTO: K.Š.)
