„Oj, Požego, postojbino stara, meni jesi i ostat ćeš prva; Na Tvojim sam grudima ja niko, od djetinjstva Tebe ljubiti viko.“
Ovim čuvenim stihovima iz djela Jankovo ljetovanje, Franjo Ciraki je podario Požegi jednu od njezinih najljepših pjesničkih posveta. No, iako je njegovo književno stvaralaštvo, od spomenutog naslova do profinjenih Florentinskih elegija, nezaobilazan dio hrvatske baštine, ovaj dugogodišnji požeški gradonačelnik, pjesnik i erudit možda je najfascinantniji u svojim intimnim, autobiografskim zapisima. Kroz njegove dnevničke bilješke ne otkrivamo samo suhoparnu povijest, već dobivamo živu, opipljivu sliku jedne pulsirajuće Požege kakva je nekad bila.
Ciraki nije pisao dnevnik s namjerom da ga odmah objavi. Pisao ga je isključivo za sebe, kao kroniku vlastitog života i refleksiju o starenju, zdravlju i obitelji. Zato su ti zapisi toliko iskreni i necenzurirani. Budući da je bio vrhunski intelektualac, školovan u Požegi, Zagrebu i Beču, on u dnevniku ne piše kao lokalni političar, nego kao europski građanin koji kritički promatra sve oko sebe, od književnosti do poplava.
Osobito je zanimljivo ta dvojstvo njegova bića; dok je domovinu i grad opjevao na materinskom jeziku, intimne boli, neuralgije, nesanice i obiteljske objede često je povjeravao njemačkim izrazima, što je bio tihi biljeg njegova plemićkog i građanskog sloja.
U tim bilježnicama susrećemo fascinantnu, gotovo matematičku pedantnost koja prerasta u čistu poeziju svakodnevice. Ciraki bilježi točne sate svojih neprospavanih noći, smjer vjetra koji njiše krošnje pred velikom ljetnom olujom, pa čak i poskupljenje namirnica u požeškim trgovinama. Šetajući od svoje kuće na Trgu sv. Sebastijana prema glavnom Trgu Franje Josipa I., on ne mjeri samo metre, već i umor u vlastitim nogama, pretvarajući požešku kaldrmu u geografiju vlastitog tijela.
Ipak, ta melankolija nestaje onog trenutka kada se zakorači u šum požeških vinograda. U sjećanjima oživljavaju popodneva u Jagodnjaku, u vinogradu inženjera Trappa, gdje se u mirisu pečenog janjca, čvaraka i slavonskog vina spajala požeška elita. Bilo je to doba u kojem su se sudbine ispreplitale u toplom tkanju prijateljstva, poput onog s gospodinom Hadžijom, čija će kći, Zlata Kolarić-Kišur, kasnije u Mojoj zlatnoj dolini djetinjstvu podariti najtoplije boje.
Grad u sjeni bujice i svjetlu tradicije
Ciraki je živio sa svojim gradom u svakom njegovom uzletu i padu. S ponosom je promatrao kako zgrada orfanotrofija raste i „prezentira se veličanstveno“, postajući ures trga, dok bi s blagom sjetom bilježio kako je kiša pokvarila sokolašku zabavu u Grabriku.
Njegova Požega bila je prostor gdje su se terezijanski sajmovi, mirisi licitarskih srca i nepregledne kolone kola što se protežu sve do Arslanovaca smjenjivali s divljom, surovom naravi slavonske prirode. Jedna od najpotresnijih slika njegova dnevnika vodi nas u kišni lipanj, kada se s Grginog dola svalila strašna bujica. Kroz Cirakijeve oči vidimo vodu koja ruši mostiće i valja klade sokacima, dok obitelji u tišini, iza prozorskih stakala, promatraju taj užas. Među tim mutnim valovima bljesne slika njihove „sirote krave Sivor“, koja u paničnom kasu juri prema kući. U tom zapisu ne krije se samo kronika jedne elementarne nepogode, već duboka, očinska briga gradonačelnika za narod čiju je ljetinu: kukuruz, luk i krumpir, blato odnijelo u nepovrat.
Mreža duhova i sjećanje na djetinjstvo
Između ostalog Cirakijevi “Zapisi” pokazuju nam da je svaka bol u njegovu životu imala svoje daleko ishodište. Sjetna nit vodi nas u daleku zimu njegove mladosti, na padine Kalvarije kod Atlagića kule, gdje su saonice strelovitom brzinom jurile niz strminu. Taj dječji nalet, pad u ledeni potok Vučjak i dugotrajno čekanje blagoslova vode u franjevačkom samostanu, ostavili su vječni trag na njegovu gležnju. Kroz tu fiziku boli, pjesnik se povezuje s preminulim bratom, tražeći u Lipičkim toplicama lijek za tijelo, dok mu je lijek za dušu uvijek bila, kultura.
Požeški saloni onoga doba nisu bili provincijske utvrde, već živahna intelektualna čvorišta u izravnom dosluhu s Europom. Kroz Cirakijeve ruke prolazila su pisma Tadije Smičiklasa i Ise Kršnjavoga. S neskrivenim ushićenjem on lista monografiju Julija Kempfa, ponosan što nijedan grad u domovini nema slično djelo, te se s toplinom prisjeća prve tiskare Miroslava pl. Kraljevića u Arslanovcima i prohujalih dana tjednika Slavonac.
Gostionica „K Parobrodu“
U tom triptihu požeškog života, nezaobilazno mjesto zauzima i mistična gostionica „K Parobrodu“, popularni “Dampfiš”. Smještena na kutu Matice hrvatske i Sokolove ulice, tik uz potok Vučjak, ova je gostionica bila više od svratišta, bila je pozornica građanskog društva.
Tamo gdje je ljeti potok presušivao, vino je teklo u potocima. Pod drvenim mostom ulazilo se u svijet gdje su činovnici, oficiri i obrtnici ostavljali svoje titule na ulazu, prepuštajući se kartama i razgovorima. Nedjeljna popodneva donosila su balove, miris pletiva i veza koje su donosile gospođe, dok je zrakom plovila melodija Vilima Justa, tkajući zvučnu kulisu jednog zlatnog doba koje neumitno prolazi.
Svjedok koji ne umire
Kroz zapise Franje Cirakija, Požega s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća pred nama ne izranja kao spomenik, već kao grad nevjerojatnog šarma i melankolije. To je prostor u kojemu se visoka kultura, prepiske s velikanima i arhitektonske vizije savršeno prelijevaju u miris pečenog janjca, licitarska srca i njemačke rečenice ispisane u osami gradonačelnikove sobe.
Ciraki nam nije ostavio samo povijest. Ostavio nam je živu, pulsirajuću razglednicu grada u kojem je, unatoč svim nedaćama, poplavama i prolaznosti, bilo beskrajno lijepo živjeti. I u tome leži njegova najveća književna pobjeda; dok god čitamo njegove retke, stara Požega odbija umrijeti.
(Foto: Ilustracija/ Gradski muzej Požega)
