Izložba „Između pera, puta i pogleda“, koja je donijela reprezentativan uvid u iznimnu arhivsku, knjižničnu i likovnu ostavštinu akademika, povjesničara umjetnosti, književnika i slikara Matka Peića, otvorena krajem kolovoza i zatvorena upravo danas, poslužila nam je kao dragocjen povod da se iznova potopimo u njegov raskošni stvaralački svijet. Potaknuti tom izložbom, vraćamo se Peićevim zapisima u kojima je svoje nevjerojatne slikarske impresije, pune boje, mirisa i zvuka, iznimno vješto pretočio u riječi. Posebno očarava njegovo doživljavanje Požege, rodnoga grada koji pod njegovim perom ne izrasta iz kamena, nego teče kao vodeni, akvalni grad.
Za Peića Požega nije tek statičan slavonski gradić bogate prošlosti. Ona je živ, rosnim nitima protkan organizam. Analizirajući požeški kult vode kroz stoljeća, Peić s lakoćom uočava kako je voda oblikovala ne samo svakodnevicu i mentalitet njezinih stanovnika, nego i sam meki, valoviti tlocrt grada.
Grad rođen iz žubora i oblika vode
Peić s ponosom naglašava kako Požega s pravom nosi ime akvalnog grada. To je mističan prostor u kojemu je gotovo svaka kuća čuvala svoj skriveni zdenac, svaka ulica imala svoj javni izvor, a glavno je gradsko središte dugo resio spomenik vodi, raskošna česma nalik zagrebačkom Manduševcu. Zapitavši se je li se Požega gradila vodom kao što drugi grade drvetom i kamenom, ili je pak sama voda izgradila Požegu, autor nas vodi kroz sam jezik i toponime koji šapuću istu tajnu. Imena gradskih predjela i nekadašnjih napajališta poput Tekije, Fratrovice, Kapavca, Vučjaka i Točka.
Sav je život ovdje zakuhao i potekao uz žubor. Požežaninu nije bilo dovoljno samo posegnuti za vodom da ugasi žeđ; on je želio disati uz nju, gledati njezin odraz pred kućnim pragom i pratiti njezinu nemirnu, urbanističku krivulju. Kuće su se privijale uz rijeku Orljavu i njezine gorske vododorce, slažući se u žive domove ukalupljene u prirodne, tekuće arabeske potoka.
Žive žile Požeške gore: Srebro Tekije i led Fratrovice
U tom vodenom mozaiku posebno sjaje dva dragulja smještena podno zelenih obronaka Sokolovca, Tekija i Fratrovica. Tekija, čije ime tiho čuva osmanski odjek derviškoga mira i odmora, nosi u sebi same temelje gradskoga trajanja. Upravo su s njezina nepresušnog izvora Osmanlije još u 16. stoljeću izatkale sustav vodovoda koji je doveo živu vodu do današnjeg Trga Svetog Trojstva. Time je Požega dobila prvi gradski vodovod u Slavoniji te drugi u cijeloj Hrvatskoj, odmah iza dubrovačkog. Stoljeće i pol poslije, u 18. stoljeću, taj je vodeni splet proširen krasnim glinenim i keramičkim cijevima koje su bistre kapi s Fratrovice, Kapavca i Sokolovca spuštale izravno u srce grada, do franjevačkog samostana i glavnoga trga.
Fratrovica, taj prastari, gorski izvor, darivala je vodu kakva se u starim zapisima opisivala riječima punim divljenja, voda „bistra kao najfinije staklo, a hladna kao led“. Zajedno s Tekijom, ona je ostala svetište čiste vode s kojega su građani stoljećima, dlanovima i posudama, zahvaćali snagu same planine.
A za Tekiju, to tiho stajalište izletnika i zaljubljenika, zauvijek je ostala vezana i najljepša požeška izreka:
„Tko se jednom napije vode s Tekije, iz Požege nikada ne ode, a ako i ode, u nju se kad-tad se vrati.”
Ondje, gdje su generacije u 19. i 20. stoljeću šetale u nedjeljne sutone, voda i danas teče kao neprekinuta spona prošlosti i sadašnjosti.
Slikarski kist i osjetilna simfonija
Peićev tekst nije tek opis, to je čista slikarska paleta natopljena mirisima, okusima i dodirima. Voda u Požegi pije se hladna, ukusna i puna snage, potekla iz dubokih, eruptivnih žila Psunja i Papuka. Domaći čovjek s jednakom strašću uživa u darovima potoka i rijeka, dok Peić s finom ironijom i toplinom priziva stare običaje, od pjevanja vinskih zdravica u čast pečene vodene ptice uz radosne stihove „Na Orljavi patke se peru!“, pa sve do iskonskog ritma pranja na avliji i poštovanja turskoga kulta vode.
Optička arija jednoga zavičaja
Gledajući Požegu istovremeno očima zaljubljenoga pjesnika i analitičkim umom povjesničara umjetnosti, Matko Peić nam je u svojim zapisima ostavio doživljaj grada iz kojeg, poput perzijske minijature ili tajanstvenog istočnjačkog ćilima, „struji neka optička arija“. Njegova Požega nije skamenjeni spomenik prohujalog vremena, ona je treperav, tekući akvarel, grad neraskidivo prožet vodom, svjež poput prve jutarnje kapi i lak kao sam zrak.
(Foto: K.Š.)
