Niti jedan jesenski miris ne nosi u sebi toliko tihe nostalgije kao opojni, slatki aromatični trag zrele dunje. Zlato s požeških brežuljaka, ubrano s samih rubova vinograda u vrijeme dok u podrumima vrije mlado vino, stoljećima je označavalo ulazak u hladniji dio godine. Za stanovnike Požeške kotline dunja nikada nije bila tek obično jesensko voće, ona je mirisna uspomena na djetinjstvo, nevidljivi čuvar starinskih ormara i glavni sastojak jedne od najljepših, a pomalo zaboravljenih slastica požeškoga kraja, požeškog kitnkeza.
Kada u kasnu jesen prvi jutarnji mraz prekrije obronke Požeške gore, a magla se spusti nad Zlatnu dolinu, u domovima požeškog kraja oživi starinska čarolija. U vrijeme kada su voćnjaci već ogoljeni, a radovi u vinogradima polako utihnu, na red dolazi plod koji je strpljivo čekao sam kraj sezone, dunja.
Rimljani su ovu kotlinu s pravom prozvali Vallis Aurea (Zlatna dolina), a teško je zamisliti plod koji bolje utjelovljuje to ime od jarko žute, baršunaste dunje koja na jesenskom suncu sja poput čistog zlata.
Stariji stanovnici Požege i okolnih sela i danas će se s osmijehom prisjetiti običaja koji je bio nezaobilazan dio svakog doma, pažljivo ubranih dunja koje su se slagale na vrhove visokih šifonera i ormara u spavaćim sobama.
U vremenima bez umjetnih osvježivača, dunja je bila prirodni parfem slavonske kuće. Mjesecima bi širila svoj topli, voćno-začinski miris koji bi se upijao u čisto rublje i drvo, stvarajući onaj specifičan ugođaj doma i sigurnosti kojeg se sjećamo čitav život.
Dunja je u Požeštini imala i svoje posebno mjesto u prirodi. Tradicionalno se sadila na samim rubovima vinograda i voćnjaka. Služila je kao prirodna međa posjeda, štitila osjetljivije trsove od vjetra, a svojom jarkom bojom najavljivala završetak vinogradarskih poslova i berbe. Dok je u podrumima vrilo mlado vino, u kuhinjama se pripremalo voće koje je zahtijevalo strpljenje.
Iako se od dunje u Požegi odvajkada peče i dunjevača, rijetka i iznimno cijenjena „gospodska rakija”, najdublji trag u gastro-baštini grada ostavio je požeški kitnkez (Kittenkäse ili sir od dunja).
Pod utjecajem austrougarske i srednjoeuropske građanske kulture, kitnkez je u Požegi postao omiljena zimska poslastica. Riječ je o gustoj, ukuhanoj smjesi od pasiranih dunja i šećera koja se izlijevala u ukrasne kalupe, često u obliku cvijeta, srdašca ili životinja, te ostavljala da se tjednima polako suši na zraku. Dobivena mješavina bila je čvrsta poput želea ili sira, pa otuda i naziv ,voćni sir.
Kako bilježe zapisi požeškog Gradskog muzeja kroz hvalevrijedan projekt „Muzej u loncu”, kitnkez je bio ponos požeških građanskih obitelji. Posebno ostaje zabilježen Kitnkez Kindlovih, recept poznate požeške trgovačke obitelji iz prve polovice 20. stoljeća. U njihovim domovima kitnkez se pripremao s puno ljubavi, rezao na kockice, uvaljivao u kristal-šećer i posluživao gostima uz domaće orahe i čašu dobrog vina.
Danas, kada nas brzi ritam života često udaljava od tradicije, dunja nas poziva da usporimo. Požeški kitnkez i miris dunje na ormaru nisu samo gastronomski i običajni detalji, oni su živući most s našim precima, podsjetnik na vremena kada se živjelo u skladu s prirodom i kada su se najslađe uspomene stvarale u toplini vlastitog doma.
Sljedeći put kada uočite žuti plod dunje, nemojte ga samo zaobići. Donesite ga u kuću, stavite na vidljivo mjesto i dopustite da vam Požega i njezina Zlatna dolina ispričaju svoju najmirisniju jesensku priču.
(Foto: Ilustracija)
