Antea Glavaš, jedna vrlo popularna tamburašica u Požeško-slavonskoj županiji, ali vjerujemo i u cijeloj Slavoniji. S obzirom na sve nekakve aktivnosti i nagrade koje ste dobili u posljednje vrijeme, Antea, u prvom redu čestitke na svim nagradama, ali i na novoj ulozi.
Kakav je osjećaj vratiti se na Ljetni tamburaški kamp u Pleternicu, ali ovaj put kao asistentica, a ne kao polaznica?
Antea: Pa osjećaj je odličan, meni je super. Dosta toga i naučim. Čak sam vodila probe, sekcijske probe s bračevima i bisernicama, jedno novo iskustvo, evo.
Je li ti možda neobično sad stajati s te druge strane? Imaš neke i polaznike s kojima si svirala, a sad si im praktički malo i profesorica? Kako ta kombinacija funkcionira?
Antea: Pa evo, mislim da me zapravo ostali polaznici ne gledaju toliko drugačije, više me gledaju kao još jednu polaznicu koja radi isto s njima i isto se družimo s njima. Zapravo ih i animiramo, zabavljamo, s njima smo uvijek. Mislim da nema neke velike razlike, jedino što sam bliže sam njima godinama, pa će vjerojatno prije mene nešto pitati ako ih je strah nego profesore.
I sama si rekla nema nekakve velike razlike, pa nekakav izazov sigurno postoji sad u ovoj novoj funkciji. Koji su to izazovi?
Antea: Zapravo nema toliko izazova zato što, kao što sam i rekla, stalno sam s njima, mislim da me isto gledaju kao jednog od polaznika i stvarno mislim da nema nekih izazova u tome.
Bila si polaznica, možeš li se prisjetiti tih svojih prvih dana. Koje su nekakve prve uspomene, koji su prvi dojmovi kad si došla? Bila si i na prvom Ljetnom tamburaškom kampu ovdje u Pleternici.
Antea: Na prvom kampu je zapravo svima nama to sve bilo novo. Zapravo u najljepšem sjećanju su mi ta prijateljstva koja sam stekla kroz godine i nova iskustva, rad s profesorima. Od svakog se nešto nauči.
Možda je nekim malim dijelom i taj kamp pomogao u tvom glazbenom oblikovanju i napretku i ljubavi prema tamburi?
Antea: Da, evo, sa svakim profesorom s kojim sam radila kroz godine, od svakog sam nešto naučila, nešto novo uzela k sebi i svakako je pridonijelo meni.
S obzirom na to da si sama prošla sve što danas nova djeca prolaze, novi klinci ovdje u kampu, šta misliš što im najteže pada, a što im je najveće veselje?
Antea: Mislim da im zapravo najteže pada otići spavati nakon dana, jer bi vjerojatno htjeli još svega (smijeh). A mislim da im… zapravo da im je super to što se zapravo svi družimo i što su probe isto zanimljive. Nije njima naporno sve to, ima puno radionica i svega i mislim da im je jako super tu.
Rekli smo da kamp slavi ovu godinu 5 godina svog postojanja, ti si bila na prvom. Da li se nešto promijenilo u tom međuvremenu, da li je možda netko stasao iz toga svega? Ima li nekakve razlike?
Antea: Svake godine je sve bolje i bolje što se tiče svega i vidi se šta djeca žele. Rade se ankete šta bi htjeli više, manje raditi i mislim da je to odlično jer zapravo se radi prema njima kako oni žele da to bude.
Kako jedan tipičan dan kao asistentice izgleda? Ima li vremena za opuštanje i druženje uz svirku i izvan ovih nekakvih službenih proba?
Antea: Naravno da da. Kao i svi idem na probe orkestra, sviram i u starijem i u mlađem orkestru. Vodim probe, imam jednu učenicu isto s kojom radim. Ali evo, navečer svi se nakon svega opustimo se. Odemo svirati zajedno, družiti se u Klub mladih. Pa eto, mislim da je to to opuštanje – svi se zajedno družimo i sviramo.
Pleternica je, evo, nekako dobro poznata po toj tamburaškoj tradiciji. Već dugi niz godina se, ne samo kroz kamp, nego i sve ostale manifestacije, veže tamburaška glazba. Što po tvom mišljenju ovaj kamp znači za lokalnu zajednicu – pod tim mislim ne samo na Pleternicu, nego na cijelu Slavoniju – i očuvanje tamburaške glazbe među mladima?
Antea: Mislim da je to odlično za sve. Isto taj Muzej bećarca, djeca to obilaze, nauče nešto novo. Kod profesora mogu raditi svoj program u glazbenim školama ako idu, također mogu raditi i pjesme tamburaške, profesori s njima to rade isto i mislim da to sve dopridonosi očuvanju tamburaške glazbe.
Koji je tvoj savjet djeci koja su ove godine u kampu, što im govoriš? I možda, nekim slušateljima koji danas to slušaju, a planirali su ili ove godine, a možda iduće godine doći u Pleternicu, nekoliko riječi od jedne iskusne osobe iz kampa?
Antea: Svima koji su tu, evo savjet: trebaju vježbat, radit za orkestre, za sat s profesorom. A također preporučujem svima da se prijave jer je puno novih iskustava i novih prijateljstava i bit će im super.
Rekli smo da si jedno etablirano ime već u tamburaškoj glazbi, bez obzira na svoje mlade godine. Jako puno ljudi te prepoznaje, pogotovo u kontekstu struke, odnosno u kontekstu tamburaša. Kakvi su tvoji osobni nekakvi glazbeni planovi za budućnost?
Antea: Pa meni je trenutno cilj završiti faks, Akademiju, i onda eto, vidjet ćemo gdje me život odnese (smijeh).
Nadamo se da ćeš u Pleternici nastaviti svoj nekakav daljnji rad, makar kroz ovaj Ljetni kamp?
Antea: Evo i ja se nadam, meni je tu odlično i nadam se da ću biti tu i sljedećih godina, da.
(Tekst i fotografije: Domagoj Katić)
