Kada realnost svakodnevnih obaveza oko novorođenog djeteta, razbije zavaravajuću i društveno nametnutu idiličnu sliku majčinstva, a naš ego posramljeno poklekne pred intenzitetom neugodnih emocija, kroz pukotine neispunjenih očekivanja uđe tama, poznata kao postporođajna depresija.

Osjetljiva je ovo tema o kojoj se predugo i pretiho govori, pogotovo u manjim sredinama, mentalitetom predodređenim za osnivanje velikih i sretnih obitelji, u kojoj majka s puno ljubavi neprestano bdije nad svojim potomstvom.  Ipak, jedna Slavonka odvažno je svoju borbu s postporođajnom depresijom odlučila podijeliti sa širom javnosti, paralelno s odigravanjem kazališne predstave „Mama zaslužuje biti dobro“ koju prati konstruktivna panel rasprava, a sve u nadi da će svojom pričom dotaknuti barem jedno srce.

Sva lica postporođajne depresije

Antonija Bošković iz Jakšića pokraj Požege naizgled ima savršeno posložene životne prioritete.  Fakultetski je obrazovana, zaposlena, u sretnom je braku  i ima dvoje prekrasne djece. Čak je i njezina profesija usko vezana za odgoj i obrazovanje djece. Dakle, po svim društvenim pravilima ona već ima recept za sreću, ali ipak sreću nije mogla naći u prisustvu tek rođene djece. Bolna je to istina koja ju je gurnula ka postporođajnoj depresiji.

-Nakon prvog poroda, razočarala sam samu sebe, jer sam imala potpuno drugačija očekivanja od cijelog iskustva. Komplikacije na porodu su u meni probudile osjećaj da ja nisam dovoljno sposobna za to. A najveći problem je nastao kada sam ugledala svoje dijete i bila potpuno ravnodušna. Znala sam da nešto nije uredu, no zbog trenutka nedovoljne (stručne) podrške, postajalo je sve teže- prisjeća se Antonija.

U početku je svoje simptome vezala isključivo za svoju preosjetljivost, riječ koju je često čula tijekom svog osnovnoškolskog školovanja pa sve do upisa na željeni fakultet kada je jedno standardno testiranje kod psihologa ponovno ukazalo na preosjetljivost.

-Najteže je bilo što sam stalno mislila da nisam dovoljno dobra majka zbog svega toga, te sam s tim dodatno pogoršavala stanje – govori.

Trenutci su ovo u kojima napamet naučne pozitivne afirmacije ne pomažu, jer vrtlog ponavljajućih i tumornih misli, ne mogu odagnati ni svakodnevne obaveze s kojima ste primorani uhvatiti se u koštac. Znala je to i Antonija koja je uz podršku supruga potražila stručnu pomoć.

Stručna pomoć kao svijetlo na kraju tunela

-Radom sa divnom psihologinjom, Martinom Trboglav Podvorac, postalo je lakše. Od nje sam toliko toga naučila. Ali u jednom trenutku je sama predložila posjet psihijatru, jer su se simptomi pogoršali. Radilo se o napadajima panike, te stalnim naletima negativnih misli i (nerealnih) strahova koje tada nisam mogla obuzdati. Nisam se osjećala dobrom majkom. Očekivala sam da će sve nekako doći prirodno, što s vremenom i je, no na početku je bilo strašno. Imala sam osjećaj da sam izgubljena u vremenu i prostoru-pojašnjava.

U svojoj bolno iskrenoj ispovijesti Antonija pojašnjava da je nakon prve trudnoće redovnom psihoterapijom svoje simptome mogla držati pod kontrolom, ali su se oni znatno pogoršali nakon druge trudnoće, kada su joj prepisani antidepresivi koji su joj u to vrijeme znatno pomogli, a koje je u dogovoru s psihijatrom prestala piti nakon godinu dana jer je shvatila da tu borbu mora završiti sama.

Iako prvotni simptomi  koje je  osjetila poput nemogućnosti dojenja zbog prevelike napetosti ili nemogućnost povezivanja s vlastitim djetetom i dalje u njoj izazivaju osjećaj krivice, ustrajnim radom na sebi, Antonija Bošković, osvijestila je da je potpuno u redu osjećati se tako.

Utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje

Danas, zbog stanja u kojem se zatekla ne krivi nikoga, ali vjeruje da su joj nerealno nametnuti društvene slike bezbrižnih majki, koje su uvijek emocionalno dostupne i maksimalno posvećene djeci, a uz to sve  vrsne su domaćice, koje uz sve obaveze imaju uvijek i same izgledati besprijekorno, doprinijele njenim uzburkanim emocijama, u trenutcima kad se životne situacije ne odvijaju onim redoslijedom kako je bilo očekivano.

-Uvijek sam mislila kako to ne može utjecati, no zbilja jest. Realno, najveći utjecaj na to danas imaju društvene mreže, gdje (prividno), mame iz bolnice izlaze predivne, gdje svatko predstavlja samo lijepu i pozitivnu stranu majčinstva i roditeljstva. Da se razumijemo, apsolutno je predivno biti roditelj, ali uz to i brutalno teško, a taj dio je jako zanemaren u pričama i edukacijama- naglašava.

Na korak do iscijeljena  Antonija je također svjesna da njezina priča duboko rezonira sa svim majkama koje su  trenutno suočavaju s izazovima majčinstva, a koje se zbog predrasuda okoline svoje strahove boje podijeliti čak i s najbližim članovima obitelj. Upravo zato svoje  iskustvo odlučila  je usmjeriti u promoviranje predstave “Mama zaslužuje biti dobro”, a zatim nastavno na nju podržati i panel raspravu te otvoreno reći da izlaz iz postporođajne depresije postoji, u trenutku kad zatražite pomoć.

-Ono što je moja misija je, maknuti stigmu s teme postporođajne depresije i majčinstva, odnosno, roditeljstva općenito. Problem je što je to velik pothvat, a ljudi jako zatvoreni, no dotaknuvši samo jedno srce, koje će prepoznati važnost razgovora o tome, moja je misija ostvarena- poručuje Antonija Bošković, dok s nestrpljenjem dočekuje sve oni koje će predstavu doći pogledati 21. veljače u Gradskom kazalištu Požega, i možda zajedno podijeliti svoja iskustva ponekad teškog, ali dragocjenog iskustva majčinstva.

(FOTO: Ustupljena fotografija/ Pixabay)

MOŽDA VAS ZANIMAVIŠE OD AUTORA