Koncem studenog, već načetog susnježicom i hladnoćom, iz dalekog Kameruna stigao je jedini misionar Požeške biskupije, velečasni Karlo Prpić. Neuobičajen dolazak u ovo doba godine omogućio je razgovor jednog kasnog zimskog prijepodneva u ugodnom ambijentu Svećeničkog doma. Društvo nam ovog puta pravi kamerunski biskup Emmanuel Abba, kojem je ovo ujedno drugi posjet našem gradu i Biskupiji.
Od našeg zadnjeg razgovora prošle su pune dvije godine pa stare teme otvaramo pitanjima o novostima na području biskupije Ngaoundere, jednom širokom prostranstvu u kojem se duhovna briga misionara isprepliće s izazovima zahtjevne svakodnevice.
-Možda da kažem ipak da je u zadnje vrijeme značajan porast duhovnih zvanja kako muških tako i ženskih u našoj biskupiji, a osnivaju se i neke nove župe. Mi smo mlado misijsko područje i normalno je da stvari napreduju, ali daleko je to od onoga što bismo mi željeli, no ta stvara s Evanđeljem, odnosno, navještenjem Radosne vijesti zapravo nikada nije dovršeno. U svakoj naraštaju i generaciji novi zahtjevi i novi projekti i tako sve ne prestaje, i neće do kraja svijeta- pojašnjava vlč. Karlo.
I kako ulazimo dublje u razgovor, energičnost pokreta i jedna odlučnost u govoru pomiješana s blagošću dok nam pripovijeda o trenutačnom stanju, izazovima i naprecima kojim stremi, otkriva svu ljepotu misionarskog poziva prije svega satkanu u djelima i opipljivoj ostavštini vlč. Karla, tijekom njegovog 35 godina dugog boravka na kamerunskom tlu. Sasvim je očigledno da žar misionarskog poziva još uvijek tinja u njemu, čak i onda kad to znači bezuvjetno davati, a nikad ne ostajati praznik ruku jer duhovna bogatstva stečena neposrednim iskustvom rada s ljudima neprocjenjiv su blagoslov sam po sebi.
– Ako vi niste spremni žrtvovati nešto od svog komfora i luksuza. Ako niste spremni napustiti relativno ugodan i osigurani život u vlastitoj domovini. Ako ste navezani na određene stvari, i bez njih ne možete, onda nikakva pomisao ni o kakvim misijama i sličnim zahvatima, da ne kažem avanturama, nije moguća. Kao mlad svećenik došao sam , bila mi je provjerena, služba odgoja, upravo mladih novih dijecezanskih biskupskih zvanja, općenito rad s mladima u našim osnovnim, srednjoškolskim katoličkim, konfesionalnim školama Nisam tražio, tako mi je upao udio , valjda je i to plan Providnosti, i evo do danas treći biskup u toj Biskupiji. Prvi je bio stranac Francuz, drugi je bio kamerunski; a ako niste spremni živjeti do kraja, na najbolji mogući način unatoč svim slabostima i nerazumijevanjima, možda i oklijevanjima vaše vlastito zvanje, onda oni nemaju što primiti od vas. Primaju onda kada vide kako radite, što govorite, živite li ono što govorite, jeste li spremni u nekoj radosti ipak proživjeti taj život . Riječi i djela moraju korespondirati, ići zajedno inače sve skupa, kao i u nekim drugim zvanjima nema smisla- poručuje.
Prisutnost stranih misionara čak je bolje prihvaćena od lokalnog stanovništva potvrđuje biskup Emmanuel koji je u svoj drugi posjet Požeškoj biskupiji stigao kako bi upoznao novog požeškog biskupa monsinjora Ivu Martinovića te uvidio što bi se moglo učiniti za nastavak radova na duhovnom i eventualno materijalnom planu. Nakana je između ostalog i uspostavljanja dublje, duže i jače suradnje između dvije biskupije, koje zahvaljujući umirovljenom požeškom biskupu monsinjoru Antunu Škvorčeviću već imaju jako dobre odnose, prije svega vidljive kroz dosadašnju, već, ostvarenu materijalnu i duhovnu suradnju.
-Potrebna su nam nova duhovna zvanja :muška i ženska i ona isto tako dobra formirana i utemeljena u katoličkom nauku. Nije samo broj važan, ali broj i bez broja se ne može, to je tako jasno. Silno je jasno da i oni budu utemeljeni u vjeri, kakvoća i kvaliteta njihove formacije, i na kraju konca njihova rada i evangelizacije je zapravo vrhunski prioritet u ovom trenutku duhovno gledano- pojašnjava vlč. Karlo.
Sve moguće resurse koji mu dolaze, biskup Emmanuel nastoji iskoristiti, kao i ponude izvana, bilo iz nekih drugih EU zemalja, da pošalje nakon završetka studija filozofije i teologije mlade svećenike na specijalizaciju u raznim domenama i područjima smatrajući da će kroz dogledno vrijeme upravo ti novo formirani mladi svećenici i navjestitelji Radosne vijesti biti sposobni podržati onu tranziciju prijelaza od misionarskoga rada i vremena na novi period domaćega klera i da će končano s dovoljno kvalitete, snage, volje i elana preuzeti tu domaću crkvu, da se katolička crkva ujedinjena , odnosno utemeljena, u toj biskupiji i toj zemlji može osjećati kao kod kuće.
Upravo je to smjer i cilj kojem ova mlada, ali puna života župa stremi pojašnjava biskup Emmanuel.
-Prva briga biskupa je da se brine o svojim zvanjima, svećenicima i duhovnim zvanjima jer, kako se kaže svećenici su zjenica oku biskupu , i ako svećenici nisu u potpunosti na svom mjestu, onda biskup jedva da što može učiniti u tim ogromnim prostranstvima. Ne samo fizičkim, nego i brojčano, završava se svaki pokušaj navještaja i evangelizacije. Biskupova briga i tjeskoba jest kako poboljšati kvalitetu odgoja, formacije, vlastitoga klera za idućih 50 godina u svojoj biskupiji preko seminara, susreta, duhovnih vježbi, eventualno dodatnih studija, postdiplomskih studija, barem za neki broj. Prva stvar je svećenici, redovnici, i duhovna zvanja što je više moguće ih više usmjeriti prema jednom radosnom i potpunom navještaju Evanđelja živeći ono što pripovijedaju, živeći s narodom i za narod, i na neki način umirući za narod-pojašnjava.
Kvalitetni pastoralni radnici ujedno su i želja lokalnog stanovništva pogotovo jer je kršćanstvo na kamerunskom tlu jako dobro prihvaćeno potvrđuje biskup Emanuel koji kao poznavatelj tradicije afričkog čovjeka, ali i u svojoj vlastitoj etničkoj skupini smatra da je kršćanstvo dobrodošlo jer se dobro nadogradilo na ono temeljno, bazno vjerovanje u određene moralne i duhovne vrijednosti, tako da nije bilo posebno teško nadograditi onaj element koji je Krist kao takav, crkva koja dolazi jer zapravo izlazi da je nekako prirodno ono što se vjerovalo stoljećima u Africi. Zapravo, misionarskim razdobljem i kršćanskim pojavama ovdje nastala je ta simbioza zajedno i kršćanska poruka je posebno u našoj Biskupiji, odnosno, u kamerunskom narodu zadnjih 100-120 godina, jedva od početka evangelizacije snažno napredovala, a danas smo trećina nacije od trideset milijuna ( mislim na same katolike i može se dodati jedan veći broj protestanata) ustvari je to nešto gotovo nevjerojatno mnogima koji promatraju izvana. To je bilo uspješno, bio je pravi trenutak za navještaj, pravi trenutak za dolazak stranih misionara kao da je ta nacija ili taj afrički mentalitet čekao stoljećima da se susretne i konačno da se otvori poruci- pojašnjava biskup Emanuel, a slična uvjerenja dijeli i velečasni Karlo koji tvrdi da je afrički čovjek jedno duboko religiozno biće.
-Bit ću kratak. Afrički čovjek je čovjek vjere i duha, to je religiozna duša po sebi. Vjerovati u Boga i božanstvo, stvoritelja kao i suca , u sažetku to je tako naravno kao popiti vodu, hraniti se, a živjeti bez toga je nezamislivo. Ne znam kako bi se uopće moglo reći da ima određen postotak društva barem se ne izjašnjavaju ateistima, i koliko vidim na čitavom kontinentu. Tako da , to je vrlo važna stavka, i na to se lako nadograđuje ovo kršćansko poslanje koje dolazi- govori vlč. Karlo Prpić.
Živa prisutnost Krista dio je svakodnevice lokalnog stanovništva, posebno naglašena kroz snažnu povezanost s obitelji u kojoj je svako novorođeno dijete dobrodošlo, a radost života osobito se slavi tijekom nedjeljnih misa
-Stvari se nastavljaju, bolje prije par godina, i bolje prije trideset godina. Progresom u broju, to nije važno, nadam se da se napreduje u kakvoći, odnosi kvaliteti tako da naši svećenici naša biskupija može biti zadovoljna prisustvom djece mladih bračnih parova koji su zahvaćeni Evanđeljem i nadam se da će još dugo biti puni. Blagdanima i nedjeljom to je veliko zadovoljstvo , i to se živi kao normala. To nije nešto egzotično i samo je palo s neba, pa je samo od Božića do Božića ili od Badnjaka do Badnjaka nego je to svakodnevica- napominje vlč. Karlo
Takvim stanjem zadovoljan je i kamerunski biskup Emanuel, koji dodaje da svake druge godine organiziraju Dan katoličkog afričkog djeteta. Događanja su to koja tijekom školskih praznika okupljaju preko stotine djece različitih uzrasta, i koja su prije svega odličan pokazatelj sjajne budućnosti ove mlade župe.
Bit svakog misionarskog djelovanja nije samo u vjerskoj dimenziji koju unosi u svoju zajednicu, nego u pomaganju društvu u cjelini. U tom kontekstu misija nije samo u propovijedanju, nego i u stvaranju puta prema boljem životu koji vodi preko školovanja. Osobiti je tom području posvećen vlč. Karlo Prpić, svjestan uloge obrazovanja u životu mladog lokalnog stanovništva.
Posebice jer biskupija broji pet srednjih katoličkih škola, 37 osnovnih katoličkih škola i 17 škola za početnik predškolski odgoj, a prema slobodnoj procjeni preko pola milijuna mladih Kamerunaca pohađa katoličke škole.
Upravo jedna takva atmosfera ono je što motivira i vlč. Karla, ali i biskupa Emmanuela da ostanu ustrajni u svom radu provlačeći osnovnu misao misije, koja glasi- biti prisutan.
– Videći da djeca i mladi slušaju s pažnjom, nisu rastreseni, nervozni ili tjeskobni pred navještajem vjere kao takve onda pronalazite nekakav smisao u svom naporu i svom životu. Vi vidite da ipak vaša riječ pada na dobro tlo i da će prije ili kasnije donijeti nekakav plod. To ne znači da ćemo uvijek svuda uspijevati u svemu, ali mislim da dobrim dijelom to daje upravo veliko zadovoljstvo misionaru, svećeniku, kleru i svakoj osobi da vjersko i ono što pripada kongenijalnom području itekako znači i igra veliku ulogu u životu toga čovjeka- zaključuje u vlč. Karlo.
(FOTO: K.Š.)
