Badnjak je dan ispunjen posebnim mirom, iščekivanjem i duboko ukorijenjenim običajima koji se u mnogim domovima njeguju već stoljećima. I danas, kao i mnogo godina prije, ovaj dan zauzima posebno mjesto u životima Požežana. Kako su se naši sugrađani nekada pripremali za Badnji dan i Božić, koje su običaje njegovali u svojim domovima i na gradskim ulicama, podsjeća nas Gradski muzej Požega, čuvajući dragocjena svjedočanstva o božićnim tradicijama požeškoga kraja.
“Pripreme za Božić u gradu su započinjale već tijekom Došašća. Na Badnjak čim se smračilo, nakon zvona pozdravljenja, svi su ukućani u kući i pale se svjećice na božićnom drvcu i u žitu, a u obrtničkim gradskim obiteljima, kao i na selu unosila se slama u sobu koja se stavljala ispod stolnjaka u obliku križa na stol, a ostatak rasprostirao po sobi.
U gradskim kućama krajem 19. stoljeća istaknuto mjesto je zauzimalo zeleno božićno drvce koje se ukućani kitili prije večere. Početkom 20. stoljeća ovaj običaj kićenja krispana, krizbama proširiti će se i u seoske sredine. Riječ krispan dolazi od njemačke riječi Christbaum i govori nam o njemačkom podrijetlu ovoga običaja koji seže negdje od 16. stoljeća. Požeški krispani bili su okićeni licitarskim srcima, bombonima umotanim u srebrni staniol, pozlaćenim orasima, jabučicama, smokvama, narančama, lancima od šarenog papira i bijelom vatom umjesto snijega. Jestive ukrase s drvca djeca su nakon blagoslova kuća jedva dočekala da poskidaju i pojedu.
Poslije posne večere slijedilo je pjevanje božićnih pjesama, igre s lješnjacima par i nepar, i obilazak takozvanih koledara. Naime na Badanjak, (i tijekom božićnog razdoblja do Sveta tri kralja) u požeškim obrtničkim obiteljima s mnogobrojnom djecom, u 19. stoljeću, bili su omiljeni ophodnici, čestitari koji su najavljivali Isusovo rođenje. Postojale su dvije skupine: jedna skupina sastojala se od većih dječaka zvanih betlemari koji su nosili betlem ili jaslice izrađene od mahovine, papirnatih sličica štalice, Josipa, Marije i malog Isusa, životinja i pastira a sve osvijetljeno svjećicama, (kasnije su nosili i božićno drvce), druga skupina sastojala se od likova anđela, Boga, vraga, Adama i Eve, i izvodila je kratki igrokaz biblijskoga sadržaja „Adam i Eva“. Ophodnici su obilazeći požeške kuće pjevali prigodne božićne pjesme i za to bili nagrađivani kolačima ili novcima. Betlemari između tadašnjih uobičajenih, popularnih božićnih pjesma pjevali su i jednu komičnu, božićnu pastirsku pjesmu naslova „Na salašu kod Betlema“. Ovu pjesmu i običaj zabilježio je Luka Ilić Oriovčanin 1846. godine u svojoj knjizi „Narodni slavonski običaji“.
Cijelu badnju noć u kućama je gorjelo svjetlo i vatra koja se održavala badnjakom ili uzglavnjom – panj ili veća hrastova grana koji se iz šume taj dan donosio u kuću, te posipao zrnatom hranom i polijevao vinom, a na kraju obreda stavio se u kamin gdje je podržavao vatru kroz sve vrijeme blagdana.
Na samu ponoćku, u grad dolazili su i seljaci iz obližnjih sela s upaljenim lučevima ili fenjerima te često zavodili kolo na trgu pred crkvom. Čak se pucalo iz mužara i topova. Poslije ponoćke svi su pak žurili kući.
Na božićno jutro djeca su znatiželjno obilazila lokalne gradske crkve gdje su pomno razgledali Betlem ili jaslice, a odrasli su provodili dan u obiteljskim i prijateljskim druženjima uz obilno jelo i pilo, barem oni koji su si to mogli priuštiti.
(Tekst iz emisije „Muzej u loncu“ autorice Maje Žebčević Matić )
Foto: Fotografije božićnih jelki 30-ih godina prošlog stoljeća u Požegi iz Zbirke fotografija Gradskog muzeja Požega)
