Mihajla Marčetić novom zbirkom pjesama ‘U prolazu’ otkriva ljepotu života kroz stihove

Kada bi poezija imala oblik stihovi Mihajle Marčetić udahnuli bi joj lik nježne i samouvjerene žene koja se usudila dovoljno dugo stajati na vjetrometini vlastitog života pa sada mudrošću obogaćena i duhovno uzdignuta, smjelo traži pogledom samo pitoreskne pejzaže iz kojih kaplje i cijedi se sirova umjetnost, oponašajući život ritmom svojih zakona, jer na koncu svega -život je lijep u okružju svoje zbilje.

Ljubav je trajni lajtmotiv pakračke pjesnikinje potvrđeno je to i tek iz tiska izašlom trećom zbirkom pjesama znakovito naslovljenom „U prolazu“.

-Ovaj puta sam zbirku podijelila na pet cjelina koje se tematski razlikuju. I to U Prolazu, Staklena zvona, Pjesnikinja, U snu i Bez glasa . U prvom dijelu promišljam i divim se prirodi i svijetu oko sebe, u Staklenim zvonima su unutarnja previranja i boli duše koje svi ponekad nosimo a mi pjesnici ih kroz poeziju i liječimo. Pjesnikinja govori o pjesnikinji kako sam naslov i kaže kroz vrijeme. U snu je poezija slutnje, ljubavi i sna a Bez glasa je post skriptum ljubavi- pojašnjava Marčetić tematski diskurs.

Iako joj je o vlastitom stilu pisanja teško govoriti pa to uvijek prepušta drugima na sud ili poticaj, kako je po volji pojedinca, nemoguće je osim jednostavnog stila koji upravo svojom jednostavnošću umije dospjeti do svakog, ne zamijetiti i pjesnikinjin, možda i nesvjesni ples između dva lirska barda Cesarića i Matoša. Kao pjesnikinja grada Mihajla Marčetić suptilno prati Dobrišu Cesarića pa tako jedini stalni toponim njezine poezije-grad Pakrac, ogoljava svoje lice nizom bogatih pjesničkih lika. Grad katkad spava na usnulim obalama Pakre, ponekad je stopljen u ugaslim bojama jesenjeg lišća, on retrospektivno krvari izmiješan s pepelom i zrcali svoj odraz na pougljenim tanjurima. I kad nije vidljiv Pakrac miriše na kesten. U poeziji pakračke poetese i pola litre mlijeka dvostruka su metafora- siromaštva i boljeg života, a sve to tako je na tragu sinestezije okusa, boje i mirisa, toliko karakteristične Matošu koji ju je nasljedujući Baudelairea uveo u hrvatsku književnost.

-Prijatelji pjesnici su mi rekli da su pjesme emotivne, duboke i da s malo riječi puno kažem. Nikad se nisam opterećivala sa stilom pisanja niti ograničavala. Pristup pisanju je zapravo uvijek isti a to je emocija i promišljanje. Oduvijek pišem na sličan način. Zbirka se razlikuje od ranijih zbirki jer je tematski šira. Progovaram o nekim temama o kojima ranije nisam tako progovorila – ustvrdit će skromno Mihajla Marčetić

Lirska misaona i ljubavna poezija čine većinu književnog opusa Mihajle Marčetić, kojoj ona vješto pronalazi mjesto u predvidljivoj kulturnoj zbilji svog životnog prostora, vjerujući, da će ona u svoj svojoj jedinstvenosti pronaći put do začuđenog čitaoca.

-Poezija ima i imat će svoje mjesto jer je hrana duše. Pročitala sam da je Sigmund Freud rekao da gdje god je gledao i gdje god je tragao, shvatio bi da je pjesnik već prije njega tamo bio.

Kako sam rođena i živim u Pakracu moj grad živi u nekim mojim pjesmama. Pogotovo u poeziji pisanoj u ratu ali teme mog pisanja su univerzalne. U pjesmama ponekad spominjem neka mjesta koje Pakračani prepoznaju, pamte iz prošlosti i u njima pronalaze svoja sjećanja.

Da poezija dolazi do ljudi saznajem iz razgovora sa sugrađanima. Kako pjesme objavljujem i na društvenim mrežama, na mom FB profilu dobivam poruke u messenger ili mi znaju na ulici pristupiti sugrađani i reći da vole pročitati moje pjesme. Čak i oni koji inače kako sami kažu ne čitaju poeziju. Neki se pronalaze u pjesmama koje pišem. To mi je kao autoru drago jer sam dotakla duše drugih ljudi- pojašnjava.

Njezine lirske pjesme nastaju spontano, u trenutcima kad duša vrisne i poželi svoj trag ostaviti na bespućima bijelog papira. Zapravo, ona ne traži pjesme, već one traže nju.

-To je kao disanje. Jednostavno se pjesma rodi iz emocije, iz doživljaja stvarnosti oko mene. U sebi kao da čujem riječi. Tad uzimam što mi je pri ruci, olovku i papir, mobitel i pišem. Poslije kod prepisivanja možda izmijenim poneku riječ i to je to. Nikad ne krećem pisati pjesmu zbog samog pisanja. Mogla bi reći da ja ne tražim pjesme već one pronalaze mene- ističe Marčetić te navod da su joj osobiti drage dvije pjesme „Nespremna“ i „Za pola litre mlijeka“.

-Ima više pjesama koje su mi posebne. Nabrojat ću dvije. To je pjesma “Nespremna” s kojom sam javno istupila u svijet poezije. Bio je to prvi natječaj na koji sam poslala pjesmu i prva pjesma objavljena u zajedničkoj zbirci poezije. Na natječaju je sudjelovalo više od 300 pjesnika i pjesma je osvojila drugo mjesto. To me je ohrabrilo na daljnje objavljivanje poezije. Također, posebna mi je pjesma “Za pola litre mlijeka” koju sam posvetila mom ocu, a napisala sam je poslije njegove smrti- kazala je Marčetić.

Pisanje je sasvim intimna stvar, zna to i ova hrabra i senzitivna žena, koja nas bez zadrške pušta u svoj unutrašnji svijet, što ponekad u jednoj maloj sredini zna biti izazovno, sa svim ostalim izdavačkim peripetijama na putu izdavanja pjesničke zbirke.

-Kad stvaraš u maloj sredini onda nemaš potporu koju možda imaš u većim gradovima što je bitno na samom početku kad još ne poznaješ proces izdavanja knjige. Prepušten si sam sebi. Meni je puno pomoglo što sam za prvu zbirku dobila sufinanciranje preko natječaja izdavačke kuće Diligo Liber 2021. godine na kojem je moja zbirka bila jedna od pobjedničkih. U Pakracu nema Matice hrvatske ( odnosno neaktivna je niz godina ) koja inače potiče kulturni život u drugim gradovima i kroz koju mnogi pjesnici počinju ozbiljnije bavljenje poezijom. Također su pjesnička druženja i tribine zastupljenije u većim sredinama pa samim time i sudjelovanje na istima.

To je taj praktični dio. S druge strane u malim sredinama se svi poznajemo a kroz poeziju se na neki način ogoliš iako svatko po svojoj stvarnosti doživljava što si napisao. Trebalo je proći dosta vremena dok nisam odlučila javno podijeliti svoje pjesme, iako ih pišem cijeli život- pojašnjava Marčetić koja je glavnu poruku svoje poezije poslala čitateljima upravo kroz naslove izdanih pjesničkih zbirke.

-Uvijek pišem iz emocije i svog promišljanja o životu, ljubavi, tugama i radostima življenja. I u ovoj novoj zbirci „U prolazu“ ima pjesama iz različitih razdoblja mog života kako novih tako i ranije napisanih. Tematski su raznolikije i čitatelji se mogu suočiti s lepezom emocija i promišljanjima te se u nekima i pronaći, uz neke razmisliti o svrsi života i sreći , uz neke se rastužiti ili utješiti. Moje do sada objavljene zbirke su Trenutak u vremenu, Putnik i U prolazu. Kroz te naslove zapravo se vidi i poruka čitateljima. Mislim da smo ovdje vrlo kratko, samo trenutak u vremenu, da smo putnici kroz život. Jedan smo poljubac, jedan smo osmijeh, jedan ples u prolazu samo- zaključuje Marčetić.

(FOTO: Ustupljene fotografije)