U samom srcu ljeta proteklog tjedna u Pakracu je procvjetala jedna od najemotivnijih priča, i to zahvaljujući zanimljivoj objavi na društvenim mrežama, u kojoj je Udruga slijepih Pakrac- Lipik pozvala sve mlade ljude starosne dobi između 17-25 godina da dio svog slobodnog vremena provedu u druženju s njihovim najmlađim članom, tek punoljetnim Lovrom Kozićem. I sami svjesni koliko vršnjačko druženje pomaže djeci s invaliditetom pri razvijanju samopouzdanja u vlastite socijalne sposobni, u Udruzi ne skrivaju zadovoljstvo pozitivnim odazivom jer u svega nekoliko dana javilo se troje zainteresiranih koji žele provesti ljeto družeći se s Lovrom.
A ljeta u ovom slavonskom gradiću čarolija su samo po sebi pa vam se katkad u šetnji učini da još uvijek s vjetrom doluta zvuk kovanja čuvenog Slavonskog banovca. I dok se sunčeve zrake razigrano igraju po vašoj koži, lijena poslijepodneva skrivaju su u hladovini suncobrana, pod kojima neke nove generacije prevrće svakodnevne teme i uživaju u mladosti što neometano teče pokraj uspavane Pakre.
Šušur te mladosti i želju za socijalnim kontaktom osjeća i 18-godišnji Lovro Kozić, zagrebački đak koji ljetne praznike provodi u rodnom gradu. Izostanak osjeta vida izoštrio je njegova druga osjetila pa on uživa u glazbi, mirisima i okusima domaće hrane, a u srcu je pravi sportaš i strastveni plivač koji svaki slobodni trenutak provodi u bazenu.
-Bude mi dosadno kad dođem iz Zagreba kući na praznike pa nema društva, odnosno, nemam nikog svojih godina s kime bih se podružio- govori Lovro pa dodaje da je za njega prijateljstvo imati nekog tko te razumije.
Na pitanje nedostaje li mu još nešto osim prijateljstva, dodaje da bi to bili zvučni semafori i trake vodilje koje bi mu olakšale kretanje po rodnom gradu.
-Volio bih da u Pakracu postoji zvučni semafori i trake vodilje. Zasada samo to dvoje. Teško mi je jer ne znam kad trebam cestu prijeći, a kad sam u Zagrebu ravnam se po semaforu- ističe Lovro.
Skromne su to i praktične želje mladića koji će vam u jednom dahu nabrojati sve izvođače hrvatske pop scene, a onda s istim žarom pričati o dalmatinskim klapama i slavonskoj tamburici. Naravno, nemoguće je nespomenuti plivanje i pikado zbog kojeg ga još više raduju dolasci u Udrugu slijepih Pakrac-Lipik. U školi mu je najdraži predmet tjelesni, a rado će s vama podijeliti dogodovštine iz svoje škole Vinko Bek gdje ga posebice raduje kuglanje. Osim toga, Lovrin unutarnji svijet bogat je i prožet brojnim mudrostima koje će sada moći podijeliti s Lucijom Konecki, svojom vršnjakinjom, koja se prva javila Udruzi, i koja je već Lovru uspjela i upoznati.
-Htjela sam sebi omogućiti neko novo iskustvo, a htjela sam i biti novi prijatelj Lovri pa da i on ima društvo u Pakracu, ali i da sebi skratim ljeto jer imam dosta slobodnog vremena. Dijelimo i slične interese, i oboje volimo igrati pikado pa smo se brzo povezali- govori Lucija, kojoj će Udruga osigurati i kratku edukaciju o vođenju slijepe osobe, kako bi se i ona, a i Lovro osjećali sigurnim.
Ovakav rasplet događaja posebice je razveselio Lovrinu obitelj koja ga svakodnevno obasipa pažnjom i ljubavi, ali je itekako svjesna da je Lovri potreban i prijatelj. Dvije godine starija sestra Ema oduvijek je na poseban način povezana s bratom.
-Ne bih bila osoba koja sam danas bez Lovre u svom životu. Koliko god ja njega učim o životu i pomažem mu, toliko je i on mene naučio mnogo drugih stvari. Naučio me nekim drugačijim pogledima na život. Iskreno, ne bih zamisliti nekakav drugačiji život da on vidi ili nešto slično. Prvenstveno sam jako sretna zbog njega, i novostečene prilike za druženje s vršnjacima. Mi jutra provodimo zajedno, dok mama radi. Dosadim i ja njemu, mi smo klasični brat i sestra- pojašnjava kroz smijeh Ema.
Zbog Lovrine prilike za stjecanjem novih prijateljstva i doživljaja posebno je sretan Stanko Kovačić , predsjednik Udruge slijepih Pakrac-Lipik.
-Meni je to super. Lovro je jedan mladić koji zrači optimizmom i kad god dođe uvijek me oduševi, jer on stvara takvu klimu. I djeluju pozitivno na okolinu, a posebno je taj utjecaj vidljiv u lokalnoj zajednici te vjerujem da će dosegnuti vrh vrhova. Očekujem da me jednog dana naslijedi na čelu Udruge. Koliko je on star toliko sam ja predsjednik pa očekujem da bi on mogao preuzeti moje mjesto kad za to dođe vrijeme. Članovi naše Udruge uglavnom su osobe starije životne dobi, i drago mi je što je dobro prihvaćen i među našom generacijom, ali što je našao svoje vršnjake.
I to je ono što mi nastojimo približiti kroz rad naše Udruge široj zajednici. Tu svijest o osobama s invaliditetom da budemo prihvatljivi. To je ono želimo, da ovo jednog dana bude poželjna sredina, ne samo za nas slijepe, nego za sve osobe s invaliditetom i zato podižemo svijest . Uz sve te aktivnosti lakše će biti u našem gradu koji već ima razumijevanja za nas osobe s invaliditetom. Vjerujem da će nas se još više uključiti da bude da infrastruktura posložena da se može i slobodno kretati- ističe Kovačić.
Upravo Lovrin primjer pokazuje koliko je važno da lokalna zajednica prepozna potrebe svojih mladih članova s invaliditetom i aktivno se uključi u njihovo ispunjenje. Inicijativa kojom mu je omogućen kontakt s vršnjacima ne samo da doprinosi njegovom osobnom razvoju i osjećaju pripadnosti, već istovremeno obogaćuje i one koji se odluče biti dio tog procesa. Takva međusobna razmjena iskustava i podrške temelj je istinske inkluzije. Time se ujedno ostvaruju i ključni ciljevi Udruge slijepih Pakrac-Lipik, kao što su stvaranje svijesti o važnosti jednakih prilika za sve i poticanje zajednice da bude otvorena, podržavajuća i dostupna svima, bez obzira na razlike.
(FOTO: K.Š.)
