GRADSKI MUZEJ POŽEGA: Uoči Zlatnih žica Slavonije priča o narodnim nošnjama požeškog kraja

“Tradicijsko odijevanje podrazumijeva način odijevanja seljačkog stanovništva na određenom području. Poznat nam je pod često korištenim stručnim nazivom narodna nošnja. Međutim njezini nosioci – seljaci nisu ga tako nazivali već su koristili nazive ruho ili roba. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća oni su se svojim načinom odijevanja jasno razlikovali od ostaloga stanovništva.

Na oblikovanje takve odjeće utjecali su prirodni uvjeti, susjedne kulture i odijevanje viših društvenih slojeva. Njihovim prožimanjem nastali su regionalni stilovi odijevanja na području Hrvatske. Danas se narodne nošnje kao dokument materijalne kulture čuvaju u muzejima i muzejskim zbirkama, a one koje su se sačuvale u pojedinim obiteljima najčešće su predstavljene kroz nastupe folklornih društava na smotrama folklora ili u nekim svečanim, kulturnim ili turističkim manifestacijama.

Narodna nošnja požeškoga kraja oblikovana je u stilu panonske odjeće i pripada tipu paurske nošnje (prema povijesnom nazivu Paurija koji se odnosio na teritorij civilne Banske Hrvatske za razliku od graničarske kako se nazivala nošnja na teritoriju Vojne krajine – Granice). Nosila se u Poljadiji i Podplanini, nizinskim i prigorskim selima požeškoga kraja, bez razlike po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Pojedine skupine sela zadržale su neke svoje posebnosti i raznolikosti u nazivima dijelova nošnje, načinu nošenja, motivima i materijalima u izradi ukrasa.

Odjeća seoskog stanovništva bila je pokazatelj dobnog, društvenog i imovinskog statusa pojedinca, te prilagođena vremenskom razdoblju i značenju. Njome se izražavala radna svakodnevnica, ali i svečanost, žalost i radost. Poseban izraz tradicijskoj odjeći ovoga kraja davala su raznovrsna domaća tkanja, bijele i plavičaste boje od lana i pamuka. Narodna nošnja u živoj je upotrebi bila krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a kod žena se, uz promjene, održala do polovice 20. stoljeća.

Prepoznatljivost i jedinstvenost požeške svečane nošnje posebna je svijetloplava boja koja se dobivala upotrebom plavila za rublje, na osnovu čega je nastao i izraz za tu boju požeško plava. Krajem 19. stoljeća narodna nošnja preuzima elemente građanske odjeće i obuće, kao i modne dodatke toga vremena.

Ženska narodna nošnja ovoga kraja bila je podvrgnuta modi i promjenama. Trajala je sve dok je ostalo nepromijenjeno osnovno ruho: oplećak i krila ili skuti. Ostali sastavni dijelovi tradicijske odjeće: zaprega, rupci, ride, zamjenjivali su se industrijskim tkaninama, maramama i pregačama od vune, svile, pamuka.. U prvoj polovici 20. stoljeća zadržale su se samo u koroti i u nošnji starijih žena, naročito u podplaninskim selima.

Bogatstvo ukrasa, te vrste tkanja i ručnoga rada, kao i boje na ženskoj narodnoj nošnji, određivali su priliku za koju je nošnja bila napravljena, ali i dob žene za koju je bila izrađena.

Muško osnovno ruho: košulja – rubina i gaće izrađivali su se od istog tkanja kao i žensko osnovno ruho, od lanenog, pamučnog ili miješanog tkanja.

Mlađi muškarci pod utjecajem gradske mode krajem 19. stoljeća, a posebno nakon Prvog svjetskog rata napuštaju tradicijski način odijevanja, od narodne nošnje ostaje u uporabi jedino još tkana košulja – rubina.

Svečana muška narodna nošnja sastoji se od košulje – rubine, gaća, frosluka, crvene ili crne svilene marame svezane oko vrata za svečane prigode ili crne leptir mašne, šešira – kape, čorapa, obojaka, opanaka i kasnije cipela. Primjerci svečanih košulja i gaća ističu se širinom nogavica i rukava, te ukrasima raznovrsnog ručnog rada, sličnog kao i na ženskoj narodnoj nošnji.

Zimski dodaci ženskoj i muškoj odjeći su bili razni kaputi i prsluci od sukna, krzna i kože: gunjci, aljetci, kabanice, pršnjaci, kudmešci i kudmeni.

Muška narodna nošnja Požeštine doživjela je manje promjena od ženske, ali je puno brže zamijenjena građanskim odijelom”.