Koliko čista snaga volje i istinska posvećenost onomu što radite može pomoći čovjeku da prebrodi i najveće životne izazove zorno pokazuje primjer Mateja Pernara (37) aktualnog viceprvaka Hrvatske u kategoriji BC2 Boccia sport. Član požeškog Parasportskog Boccia kluba „Nada“ u samo nekoliko godina uspio je osvojiti brojne medalje pa sada na kraju ovogodišnje sportske sezone, s nestrpljenjem očekuje početak nove, koju bi volio zapamtiti po osvajanju toliko željenog zlata.
Sportska dvorana „Tomislav Pirc“, još uvijek među Požežanima poznata kao „Grabrik“ podjednako dobro pamti sva odricanja, ali i uspjehe svojih lokalnih sportaša. Upravo u njoj, zatječemo Mateja, tijekom svog uobičajenog treninga kojeg ne propušta. Čuju se samo tupi udarci boće pri dodiru s parketom i sitni žamor starije ekipe igrača koja vježba u daljini. Matej, duboko skoncentriran pokušava svaki put što preciznije pogoditi ciljanu bijelu boću, uz pokoju sugestiju svoje majke, ujedno i trenerice, i s ponekom dobrodošlom asistencijom Marijane, koja osim što je predsjednica Parasportskog Boccia kluba „Nada“ po potrebi preuzima uloga trenerice i sutkinje. I tako već godinama, dva puta tjedno, u istoj dvorani, na istom mjestu.
„Boćanjem se bavim već šest godina, a počeo sam sasvim slučajno. Jednostavno sam se slučajno uključio i igru i svidjelo mi se, a najviše su me motivirale nagrade i pobjeđivanje drugih“, kroz smijeh priznaje Matej.
Borac na terenu i izvan njega
Koliko je uopće truda potrebno uložiti osobi s lokomotornim oštećenjima za postizanje vrhunskih rezultata, ili konkretno u Matejevu slučaju, osvajanju titule viceprvaka, jednoj prosječno i fizički zdravoj osobi teško je razumjeti. Međutim, za Mateja, umor je samo popratna pojava na putu do uspjeha, jer otkako je boccia postala neizostavni dio njegove svakodnevice, život je poprimio jednu novu dimenziju.
„Moj trening izgleda tako da dođem u Grabrik, i prvo se malo se razgibam s mamom i partnerom. Ponekad mi se pridruže i iskusniji igrači. U pravilu volim igrati s jačim i iskusnijim od sebe koji mi dodatno objasne. Tu su Lovro i Dario, i mnogi drugi, koji duže igraju i koji mu objasne, što ja i slušam i primjenjujem, a rezultati su tu“, ponosno ističe.
Osim što ga je boccia emocionalno oslobodila, i donijela mu osjećaj pripadnosti zajednici, njegove kognitivne i motoričke sposobnosti znatno su se poboljšale što je vrlo važno u kontekstu razumijevanja Matejeve situacije koji je kao 19-godišnjak doživio tešku prometnu nesreću i nakon toga devet mjeseci proveo u komi.
„Od kako trenira i osvaja medalje, Matej je mirniji i sretniji. On bi svaki dan bio na treningu. Kad smo bili u Rijeci i kad je osvojio treće mjesto , ali je sveukupni poredak bio drugi pa je dva puta išao na postolje i dobio još i pehar to je bio trenutak za pamćenje. Dugo je trebalo da ispravi ruku, i savije ju u položaj prikladan za bacanje. Također, naučio je samoregulirati svoje emocije pa i poneki poraz više ne utječe na njegovo raspoloženje kao prije“, potvrđuje neosporiv napredak majka i trenerica Mirjana Pernar.
Dok god budem mogla, gurat ću
A upravo bi priča o Matejevim sportskim uspjesima bila bi nepotpuna bez nje, majke koja ne poznaje riječ „odustajem“. U njenom prepunom obaveza rasporedu nema mjesta ni umoru ni povremenim glavoboljama, nego je sve predodređeno Mateju i njegovim potrebama. Posebno je to vidljivo za vrijeme treninga kada se na samom terenu događa prava mala transformacija pa se Mirjana vješto prebacuje iz ulogu majke u ulogu trenerice.
„Mama kao trenerica zahtjeva da Matej bude dobar, da sluša i da primjeni što radi na treningu i svake godine je sve bolji. Čak je rekao da živi za bocciju, da mu je to život, a ja dok god budem mogla, ja ću ga gurati“, govori Mirjana jednostavno, ali odlučno. I upravo ta rečenica sažima cijelu filozofiju njihova odnosa, koji je satkan od bezuvjetne ljubavi i borbe koja ne prestaje.
Obitelj je temelj uspjeha
Osim majke, u Matejev sportski život aktivno je uključena cijela obitelj. Tijekom zime kad nema službenih treninga, Matej trenira kod kuće. Tada s njim vježba i starija sestra, ali i otac koji skuplja boće. Važan je to detalj je to koji otkriva tajnu uspjeha jednog visoko motiviranog parasportaša.
„Uvijek kažem, onaj dio koji svi vide, su nekakvi su rezultati, pehari i medalje. Ono što pošaljemo kao završni čin dugogodišnjeg rada. Zapravo, bez obitelji to bi sve bilo nemoguće. Klub je tu da pomaže što se tiče opreme, organizacije putovanja i treninga, ali u suštini obitelj je sve. To nije sport koji se ovdje odvija dva puta tjedno dva sata. Oni svi moraju trenirati jako puno kod kuće. Sama organizacija putovanja negdje s osobom s invaliditetom je jako veliko odricanje. I to su specifičnosti njihovog funkcioniranja svakodnevnog koji oni moraju zadovoljiti da bi mogli sudjelovati. Zbog toga obitelj je najvažnija. Da, mi organiziramo putovanja, smještaj i prijavljujemo natjecanje, tu smo, ali da mama, sestra i tata nisu aktivni u tom dijelu koji omogućuje da on putuje, a to uključuje i samu pripreme odjeće, pomagala, samo sudjelovanja na natjecanjima, higijenu, prehranu, to bi bilo nemoguće. Po meni boccia i općenito, sport osoba s invaliditetom je bez podrške obitelji nepostojeći. Zato je važno to istaknuti, jer nikad ne gledamo tu stranu koja zapravo nosi 90 %“, pojašnjava Marijana Šijan Pandžić, predsjednica Parasportskog Boccia kluba „Nada“.
Duboko posvećena svome poslu, empatična i požrtvovna Marijana, zna koliko podrška može biti ljekovita pa zapravo obiteljska atmosfera u kojoj si svi nesebično pomažu prevladava u cijelom Klubu. Ona nije samo predsjednica, ni trenerica, sutkinja ili prijateljica, a ni motivatorica po potrebi. Ona peče tortu za svaku osvojenu medalju, jer u Klubu se sluša, razumije, pomaže i slavi napredak. A iza svake pobjede, i iza svake bačene boće, krije se priča o upornosti, ljubavi i ljudskoj snazi, koja nam pokazuju da su granice uglavnom samo u našoj glavi.
(FOTO: K.Š.)
