Gotovo tri desetljeća u vatrogastvu ne mjere se samo godinama staža, već iskustvom koje se taloži kroz intervencije, promjene sustava i nebrojene situacije u kojima sekunde čine razliku. Za Darko Knežević, profesionalnog vatrogasca Javne vatrogasne postrojbe Grada Požege, taj put započeo je 1999. godine, u uvjetima koji su danas teško usporedivi s onima u kojima rade nove generacije.
Počeci obilježeni borbom za opstanak
Sami počeci bili su teški, obilježeni neizvjesnošću i svakodnevnim izazovima koji su često nadilazili same tehničke zahtjeve posla. Knežević naglašava kako danas, uz opremu ključnu razliku u svakodnevnom radu čine kolege, kojih je, na sreću, sada i brojčano više nego u ranijim godinama.
„Sad već davne 1999. godine krenuli smo od skoro ničega sa 7 vatrogasaca, osnovani od strane MUP-a i predani lokalnoj samoupravi koja nas dugi niz godina nije prihvaćala te smo samo zahvaljujući upornosti tadašnjeg zapovjednika i opstali. Dođeš na intervenciju pa se ljudi čude kako još postojimo i nismo “ugašeni”. I dan danas je to problem sa malim postrojbama u Hrvatskoj, stalne prijetnje o gašenju jer su financijski teret osnivačima do trenutka kad ne zatrebaju. Najveći napredak se počeo događati zadnjih desetak godina kada je nabavljena oprema i kada se povećao broj djelatnika. „Đžaba” opreme i tehnike ako s njom nema tko raditi. Psihički je lakše odraditi intervenciju kada znaš da imaš ljude iza sebe, a ne kao nekad kada smo samo dvojica izlazili na intervenciju“ pojašnjava.
Velike promjene u hrvatskom vatrogastvu
U posljednjih desetak godina vatrogastvo je prošlo kroz značajne promjene, što potvrđuje i dugogodišnje iskustvo Darka Kneževića, koji je iz prve ruke svjedočio, postupnom razvoju sustava. Od skromnih početaka do današnje razine opremljenosti, organizacije i profesionalizacije.
„Vatrogastvo se značajnije počelo mijenjati kada je država počela ulagati u vatrogastvo i to zadnjih desetak godina, nabavkom vozila i opreme , organiziranjem edukacija i donošenjem novog Zakona o vatrogastvu i pratećih Pravilnika te inzistiranjem prema osnivačima da se isti i primjenjuju“ te dodaje da su nekada požarne intervencije bile češće, a danas je sve više tehničkih intervencija zbog vremenskih neprilika (poplave, potresi, oluje).Također, povećan je i broj otvaranja stanova jer velik broj naših starijih sugrađana živi sam.
Intervencije koje ostaju u pamćenju
Dugi niz godina rada u vatrogasnoj službi sa sobom donosi i niz različitih intervencija, no neke od njih izdvajaju se po svojoj zahtjevnosti, opsegu i uvjetima u kojima se moraju odraditi. Upravo takve situacije, u kojima vrijeme i sigurnost igraju ključnu ulogu, posebno ostaju u pamćenju kao trenuci najvećeg operativnog i fizičkog izazova.
„Najzahtjevnije su bile intervencije poslije nevremena i leda koji je poharao istočni dio grada. Radilo se velikom broju intervencija na visini koje je trebalo odraditi u što kraćem vremenu kako bi se smanjila daljnja šteta“, prisjeća se.
Najteži trenuci i najveće zadovoljstvo
Između ostalog, u vatrogasnom pozivu granica između profesionalnog i osobnog iskustva često se briše, jer se intervencije ne odnose samo na tehničko djelovanje, već i na situacije koje izravno zadiru u ljudske sudbine. U takvom radu, gdje se svakodnevno susreću i teški gubici i trenuci uspjeha, prirodno se nameće pitanje što u takvom poslu ostavlja najdublji trag, što je najteže podnijeti, a što donosi najveće profesionalno zadovoljstvo?
„Najteže je kada vidiš da netko ostaje bez onog što je stjecao cijeli život i kada mu strada netko blizak. Najveće zadovoljstvo mi je kada se intervencija odradi bez nekog napora, a napravi se ogroman posao, spriječi daljnja šteta, samo time što smo došli na vrijeme.“
Život u stalnoj pripravnosti
A doći uvijek na vrijeme u vatrogasnom poslu znači biti stalno u stanju pripravnosti. Pa se tako svaka dojava i svaki poziv pretvaraju u trenutak u kojem se sve ostalo ostavlja po strani i reagira bez odgode. Upravo taj osjećaj stalne dostupnosti i brzog prijelaza iz mirovanja u akciju obilježava svakodnevicu vatrogasca, posebno onoga koji je i operativni dežurni.
„Mi se uzbunjujemo putem telefona, ja sam ujedno i operativni dežurni pa je taj telefon uvijek uz mene. Nekada smo imali isti zvuk telefona kao i telefon u jednom našem trgovačkom lancu pa kad se desi da pokraj mene teti zazvoni telefon ruka mi instinktivno krene prema džepu i adrenalin skoči. Danas je to malo lakše, s vremenom se tijelo i psiha priviknu.“
Iskustvo kao oslonac mlađim kolegama
Javna vatrogasna postrojba Grada Požege posljednjih godina, dijelom zbog smjene generacija, a dijelom zbog potreba sustava, postupno pomlađuje svoje redove. U takvom okruženju, s godinama iskustva i brojnim intervencijama iza sebe, Knežević je mlađim kolegama prirodna točka oslonca, uvijek spreman pomoći savjetom ili iskustvom stečenim na terenu.
„Srećom pa dolaze mladi, iako u početku nemaju iskustva kako vatrogasnog tako ni životnog i svi misle da je ovo jednostavan posao ubrzo se uvjere da ni vježbe koje odrađujemo pa ni ono što su učili u Vatrogasnoj školi nije ni blizu stvarnim situacijama i svemu onom što se može dogoditi na intervenciji. Savjet im je da se educiraju, da vježbaju i da ni za jednu situaciju ne smiju reći ” To se ne može ” jer ako mi to ne možemo riješiti, tko može. Mi smo oni koje zovu jer nikog drugog nemaju“, pojašnjava.
Vatrogastvo kao poziv, a ne samo posao
I nakon gotovo tri desetljeća u službi, Knežević vatrogastvo ne opisuje kao profesiju, nego kao poziv koji nosi svoju cijenu, ali i svoju puninu. U njemu nema mjesta ravnodušnosti, samo spremnost da se reagira kada je najteže i kada drugi nemaju koga pozvati i zato svim mladima koji tek razmišljaju o vatrogastvu kao životnom pozivu, poručuje:
„Ovo je častan poziv, i samo netko tko je spreman znojiti se za drugog i riskirati zdravlje i život može ga raditi, a onaj osjećaj da si nekome pomogao je neprocjenjiv i vrijedan svega toga“, kaže, ostavljajući rečenicu koja sažima cijelu jednu karijeru i njezin smisao.
(Foto: Ustupljene fotografije)
