Kada se devetogodišnji Bojan, dječak sa urođenom srčanom manom, onesvijestio u školskoj dvorani, učiteljica Renata Drežnjak nije oklijevala ni sekunde. Njezina brza reakcija i pravovremena reanimacija spasile su dječakov život. Upravo taj dramatični trenutak ujedinio je školske klupe, liječnike i cijelu zajednicu u veliku humanitarnu akciju „Veliko srce malom srcu“, posvećenu borbi i slavlju novog života.
Jedna sasvim obična i prohladna srijeda, sredinom siječnja ove godine, ni po čemu nije odavala da bi mogla promijeniti svakodnevicu školskog dana. U sportskoj dvorani OŠ Dobriša Cesarića u Požegi na izmaku je bio drugi sat tjelesne i zdravstvene kulture. Učenici su se već počeli opuštati, prisjeća se učiteljica Renata Drežnjak, junakinja ove dramatične priče sa sretnim krajem.
„Bojan nije igrao tjelesni, već je sjedio u drugom redu sjedališta. Krenula sam mu u susret. Međutim, kako sam mu prilazila, on se počeo izvrtati na desnu stranu. Budući da je on veseo i zaigran dječak, isprva sam pomislila da se šali. I prije nego li će se sasvim izvrnuti, ja sam ga zgrabila. U tom trenutku vidjela sam mu bjeloočnice i shvatila da se onesvijestio. Stavila sam ga na bok, a budući da sam znala da ima pacemaker u trbušnoj šupljini, malo sam ga počela tresti i dozivati, međutim nije reagirao“, prisjeća se.
Sat je pokazivao 14:50, vrijeme koje će joj se trajno urezati u pamćenje, jer od tog trenutka počela je borba za život dječaka, koji je u njen treći razred stigao svega dva mjeseca ranije.
„Mobitel je uvijek uz mene, nazvala sam hitnu i onda je krenulo pružanje prve pomoći i provjera pulsa kojeg nisam baš dobro čula na zapešću ruke, ni na vratu. Dispečer me uputio da krenem na masažu srca i umjetno disanje i bila sam pribrana, stabilna i mirna. Ja sam inače osoba koja je u trenutku stresa uvijek racionalna i krenula sam s tom reanimacijom i upuhivanjem zraka.“
I doista, dok sjedi u svojoj učionici, a škrte zrake jesenjeg sunca poigravaju se s pramenovima njezine zagasito smeđe kose, učiteljica Renata jednim blagim i umirujućim glasom prepričava nam jedno od najstresnijih iskustava svog života. Samo pogled pun suosjećanja otkriva koliko je ta priča još uvijek emocionalno dotiče.
„Dok sam oživljavala Bojana, nakon deset pritisaka na prsni koš, on bi svaki put udahnuo. To mi je davalo nadu da radim stvari dobro. Bila sam sretna kad je stigla hitna i kad su dobili taj sinusni ritam srca, ali i kad je jako brzom reakcijom pedijatrijskog tima OŽB Požega, odvezen helikopterom za Osijek pa onda drugi dan za Zagreb. Operacija je bila zahvaljujući dr. Belini vrlo brzo. Sve se odvijalo jako brzo kao da je htjelo biti tako. Sve nam se posložilo“, naglašava.
Nakon što je prva bujica adrenalina popustila, nadolazeći sati i dani protekli su u nekom čudnom raspuću između vlastitih strepnji i iščekivanja. Duboko pod dojmom svega što se odvijalo pred njezinim očima, teško je prihvaćala ulogu spasiteljice, dok je u njoj i dalje živio strah za dječakovu budućnost.
„U zbornici su mi svi govorili da sam mu spasila život, ali ja toga nisam bila svjesna. I dalje sam bila zabrinuta. Bilo je tu i straha i iščekivanja. Razmišljala sam hoće li doći do oštećenja mozga, hoće li on moći govoriti, kako će to sve proći, a kad sam razgovarala s dr. Drkulcem, rekao mi je da je Bojan uspavan, da ne bi došlo do oštećenja mozga. Bojan je i tijekom reanimacije pokazivao znakove života te je ugrizao mladu liječnicu Dokozu kad ga je htjela intubirati. To mi je instinktivno bio dobar znak, što me ujedno i smirivalo dan po dan.“
Svega dva dana nakon dramatičnog događaja, Bojana je u KBC-u Rebro operirao dr. sc. Dražen Belina, dječji kirurg i subspecijalist kardijalne kirurgije, a već mjesec dana nakon operacije Bojan se vratio u školu. Osim prijatelja iz razreda, dočekalo ga je cijelo osoblje škole, i to uz pjesmu, ples i mnoštvo balona.
„Bojan je hrabar, izdržljiv i jako optimističan dječak. Uz to je jako karizmatičan. Sve je stojećke podnio i ja na njemu danas ne vidim nikakve posljedice. Majka mi je prenijela da se Bojan nakon buđenja poslije operacije prvo nasmijao, a potom pitao za mene“, sa smiješkom prepričava Renata.
Da bi se Bojan tako brzo vratio svom osmijehu i školskim prijateljima, morao se posložiti rijedak i dragocjen niz ljudi i stručnosti. Od onih prvih, odlučujućih pritisaka na prsni koš u dvorani, zatim brze intervencije dr. Dokoze iz Zavoda za hitnu medicinu Požeško-slavonske županije, preko cijelog tima požeške pedijatrije, osječkih liječnika pa sve do sigurnih ruku dr. Dražena Beline na zagrebačkom Rebru, svaka je ruka bila produžetak života. Da je samo jedan čovjek u tom nizu zakasnio ili pogriješio, ishod bi bio posve drukčiji.
„Jedna izvanredna reakcija učiteljice koja je bila u bliskom kontaktu s tim djetetom i koja je poduzela sve korake, i to po svim kriterijima laičke reanimacije, postavila dijete na klupu i započela s bazičnim oživljavanjem. Izvanredna reakcija liječnice Dokoze, djelatnice Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, a onda dolaskom u bolnicu morali smo se organizirati. Skupila su se dva anesteziologa, dva pedijatra, dijete je bilo pod stalnim nadzorom. I ono što u Republici Hrvatskoj do par godina nismo imali, to je Hitna helikopterska služba, koja u takvim slučajevima spašava život. Znači, to dijete umjesto vožnje cestom od sat i pol vremena do Osijeka ili dva do Zagreba za nekih 18 minuta je bilo u KBC-u Osijek. Tamo je obavljeno ono zbrinjavanje za koje su klinike za razliku od općih bolnica osposobljene i dijete je transportirano u Zagreb gdje je izvršen operacijski zahvat. Promijenjen je elektrostimulator srca i ugrađen je još jedan aparatić koji registrira djetetov rad srca i to dijete danas normalno pohađa školu, i aktivno je u skladu sa svojim mogućnostima“, pojašnjava prim. mr. sc. Vlado Drkulec, dr. med., voditelj Odjela pedijatrije OŽB Požega.
Tako je događaj s Bojanom ujedno osvijestio činjenicu da se u našoj neposrednoj blizini nalaze djeca s urođenim srčanim manama, čiji je svakodnevni život, zahvaljujući napretku medicine, danas sve manje obilježen ograničenjima, a sve više mogućnostima koje im omogućuju ravnopravno sudjelovanje u odrastanju, obrazovanju i životu njihovih vršnjaka.
Prema riječima dr. Drkulca, prirođene srčane greške javljaju se kod približno jedan posto djece. Različita istraživanja pokazuju da će ih imati između četvero i jedanaestero na tisuću novorođenčadi. U Požegi, gdje se posljednjih godina bilježi znatan pad broja poroda, na približno 400 novorođene djece godišnje mogu se očekivati tri do četiri djeteta s nekom od prirođenih srčanih grešaka.
„Danas je ultrazvuk zlatni standard u otkrivanju prirođenih srčanih grešaka. Postoje rizične skupine, a rizik se znatno povećava ako u obitelji već imamo brata ili sestru s prirođenom srčanom greškom. Ako netko od roditelja ima srčanu grešku, mogućnost da je dijete naslijedi raste čak do deset posto. Za takve rizične skupine u Hrvatskoj postoji nekoliko centara u kojima se ultrazvučni pregled srca obavlja i prije poroda. Tako se srčana greška može otkriti još dok je dijete u maternici, postupkom koji nazivamo fetalna ehokardiografija, pa već pri porodu znamo što možemo očekivati“, ističe dr. Drkulec.
Prirođene srčane greške dijele se u dvije velike skupine. U prvoj su one lakše prepoznatljive, kod kojih se javlja cijanoza, odnosno plavljenje kože, usana i prstića. Drugu, dijagnostički zahtjevniju skupinu čine teške srčane greške koje ne moraju biti praćene vidljivim znakovima plavljenja, zbog čega je važno pratiti promjene u ponašanju djeteta, obaviti klinički pregled i, prema potrebi, ultrazvuk srca, koji ima ključnu ulogu u njihovom otkrivanju.
U Općoj županijskoj bolnici Požega ultrazvučne preglede srca uspješno provode dr. Ljiljana Grbac Musić, dr. sc. Helena Tesari Crnković i neonatologinja dr. Danijela Vidić, koja na moguću srčanu grešku može posumnjati već pri prvom pregledu nakon poroda. Za daljnju dijagnostiku i eventualne operacijske zahvate bolnica ima vrlo dobru suradnju s Klinikom za pedijatriju KBC-a Zagreb. Dok su se djeca prije dvadesetak ili tridesetak godina često upućivala u inozemne centre poput Münchena ili Linza, danas je takva potreba znatno manja. O napretku medicine svjedoči i činjenica da pri KBC-u Zagreb danas postoji posebna ambulanta i odjel za odrasle osobe s prirođenim srčanim greškama.
„Prije trideset ili četrdeset godina prognoza osoba s prirođenim srčanim greškama bila je loša i one u pravilu nisu dočekivale odraslu dob zbog svoje bolesti. S napretkom kardiokirurgije i dijagnostičkih pretraga danas su to odrasli ljudi koji uglavnom normalno funkcioniraju. Nažalost, postoje i najteže srčane greške zbog kojih je čovjek tijekom cijelog života vezan uz različite uređaje, pacemakere i defibrilatore. No, velika većina tih grešaka danas se uspješno liječi lijekovima ili operacijskim zahvatima“, pojašnjava dr. Drkulec.
Tako je spoj suvremene medicine i vrhunske stručnosti omogućio da ova priča dobije svoj najbolji mogući epilog, a njezine su se pozitivne vibracije ubrzo preselile u školsko dvorište. Na Svjetski dan srca, Osnovna škola Dobriša Cesarića organizirala je humanitarni sajam „Veliko srce malom srcu“. Sav prihod bio je doniran istoimenoj udruzi, a prigodni dječji program pretvorio je to poslijepodne u pravu proslavu hrabrosti i novog života, podsjećajući sve okupljene na to koliko život može biti krhak, koliko jedna osoba može značiti u presudnom trenutku i koliko je važno da sustav, znanje i ljudskost djeluju zajedno.
(Foto: K.Š.)
