Za razliku od gradova čiju dušu tražimo u visinama, negdje među vrhovima katedrala ili utvrda na brežuljcima, Požega se oduvijek otkrivala u razini ljudskog pogleda, pod okriljem svojih čuvenih bolti. One su njezina najtoplija razglednica, ona s kojom smo u svijet slali pozdrave s mirisom okolnih vinograda i koju i danas nosimo utisnutu negdje duboko u sebi. Ti bijelo krečeni svodovi, što stoljećima obgrljuju požeške ulice i prolaznike, nisu samo kulisa jednog vremena koje prolazi. Oni su živo pamćenje grada, prepoznatljiva vizura pod kojom svaka stopa odzvanja zavičajem i pod kojom se svaki povratak kući čini potpunim.
Da bismo razumjeli zašto su bolte toliko utkane u požeški mentalitet, moramo se prepustiti zapažanjima našeg poznatog akademika i rođenog Požežanina, Matka Peića. Ovaj neusporedivi majstor detalja i osebujnog književnog stila u svojim je zapisima precizno definirao što bolte predstavljaju za grad. Peić primjećuje kako se oko središnjeg kipa na trgu isprepliće povijest cijelog našeg naroda, tu su stari požeški magistrat i muzej, davna ljekarnica, knjižara i željezara, sve do samostana i crkve sv. Duha. Ipak, kako Peić naglašava, sve te raznorodne ustanove i spomenike u jedinstvenu, skladnu cjelinu ujedinjuju i rastavljaju upravo te slavne požeške bolte.
Opisujući njihov izgled, Peić ih bilježi kao velike nadsvođene, korpulentne, četverokutne bijelo krečene stupove u podnožju većine zgrada na zapadnom dijelu trga. Peić u njima ne vidi samo arhitekturu. On uočava da je taj prostor pun baroknog arhitektonskog duha te ga naziva omiljenim i nezaobilaznim sastajalištem Požežana i njihovih gostiju.
Upravo kroz Peićevo pero otkrivamo da je pod boltama sačuvana živa duša Požege, izgrađena na dodiru klesanog kamena i svakodnevnog žamora. Za kišnih dana, bilježi Peić, bolta će zakloniti pokislog seljaka, dok će u vrelim ljetnim danima svojom sjenom rashladiti znojnog radnika. Peić s posebnim užitkom nabraja kako se pod tim svodovima briše svaki socijalni stalež: ondje rame uz rame stoje i predsjednik općine i ljekarnik, arheolog i nogometaš, profesor i gimnazijalka, autobusni kondukter, časna sestra i dimnjačar, ukratko, kako zaključuje sam autor, pod boltama se nalazi sva Požega!
Prema Peićevu svjedočanstvu, taj natkriti prostor nije tek običan prolaz, nego sama pozornica života. On piše da se pod boltama jede i pije, razgovara, žustro svađa o športu, psuje pasja žega i proklinje kišna jesen. Slušajući taj neumorni žamor, Peić prepoznaje i dublji, povijesni kontinuitet požeške svijesti. On zapisuje nevjerojatnu misao, da se pod ovim slavonskim svodovima zapravo nastavlja ona ista rasprava i polemika koju su njihovi pradjedovi, požeški studenti, još u XV. i XVI. stoljeću vodili pod dalekim lukovima Venecije, Verone i Padove.
Zahvaljujući Peićevu oštrom oku i ljubavi prema zavičaju, shvaćamo da su požeške bolte ostale trajne čuvarice našeg identiteta. Njegov nam zapis dokazuje da Požega svoju europsku širinu i intelektualnu baštinu ne čuva usamljenu u kabinetima, nego je živi na ulici, u hladu svojih bijelo krečenih stupova, ondje gdje se klesani kamen spaja s neumornim ljudskim žamorom.
(Foto: K.Š.)
