Sve češći alarmi iz školskih klupa nameću pitanje, gubimo li kontrolu nad vršnjačkim nasiljem? Iako službene statistike Policijske uprave požeško-slavonske bilježe blagi skok s lanjskih četiri na ovosezonskih šest prijavljenih slučajeva maloljetničkog nasilja, stručnjaci ističu kako gole brojke ne pričaju cijelu priču. Povećan broj prijava zapravo svjedoči o buđenju svijesti i većem povjerenju u institucije, pokazujući da se rješenje ne može tražiti u pukim sankcijama, već u snažnoj sinergiji policije, obitelji i škole u zajedničkoj izgradnji sigurnijeg društva.
Kada govorimo o porastu vršnjačkog nasilja, najvažnije je razlikovati stvarni skok neprihvatljivih ponašanja od rasta povjerenja u institucije i veće spremnosti na prijavljivanje. Tako su tijekom 2025. godine na području Policijske uprave požeško-slavonske evidentirana četiri slučaja nasilja među mladima, dok je tijekom 2026. godine zabilježen blagi porast na šest slučajeva. Ipak, samostalni policijski službenik za poslove prevencije Miro Miličević i samostalna policijska službenica za mladež i obradu kriminaliteta Nikolina Rakić Žiška iz PU požeško-slavonske naglašavaju kako se isključivo na temelju ovih apsolutnih brojki ne može donositi paušalni zaključak o dugoročnom trendu ili eskalaciji problema.
„Možemo konstatirati da je danas svijest o nasilju veća nego prije te da se djecu i roditelje sve više potiče da prijave nasilje. Veći broj prijava znači da se nasilje bolje prepoznaje i manje tolerira. Važno je uzeti u obzir i činjenicu da se dio nasilja i dalje ne prijavljuje. Djeca često zbog straha od osvete, srama, pritiska vršnjaka ili zato što nisu sigurna da će im bilo tko pomoći ne prijavljuju nasilje. Veći broj prijava treba promatrati i kao znak većeg povjerenja u sustav a ne samo kao znak da nasilja ima više. Cilj prevencije nije smanjiti broj prijava nego smanjiti broj slučajeva nasilja i istodobno osigurati da svaki slučaj koji se dogodi bude prepoznat i prijavljen“, pojašnjavaju.
Proaktivnim radionicama i projektima protiv nasilja
Upravo s ciljem da se nasilje na vrijeme prepozna i na njega adekvatno reagira, u Policijskoj upravi požeško-slavonskoj problemu se pristupa sustavno i proaktivno, s posebnim naglaskom na rad s djecom i mladima. Kroz prilagođene edukativne formate učenici uče o online nasilju, prepoznavanju štetnih sadržaja te pravilima odgovornog i sigurnog ponašanja u digitalnom okruženju. Naglasak je na preventivnim radionicama koje kombiniraju interaktivne sadržaje, kulturno-stvaralačke formate i kreativni izraz, a kojima je cilj dugoročno promicati toleranciju, nenasilje i međusobno poštovanje. U tom se kontekstu provodi niz prepoznatljivih inicijativa, među kojima se ističu dugovječni projekt „Živim život bez nasilja“, aktivnosti povodom Dana ružičastih majica, zatim projekt „#sigurniONLINE“ te projekt „Lily“.
Kampanja „Živim život bez nasilja“, ovaj nacionalni projekt MUP-a i partnera provodi se kroz sadržaje prilagođene djeci i mladima, uključujući interaktivne radionice, kulturno-umjetničke sadržaje i kreativni rad učenika, pri čemu se promiču tolerancija, nenasilje i međusobno poštovanje.
Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja (Dan ružičastih majica): Svake godine u školama diljem županije (poput OŠ Braće Radića u Pakracu, OŠ Ivana Gorana Kovačića u Velikoj, OŠ Stjepana Radića u Čaglinu i. dr.) organiziraju se ciljane radionice o cyberbullyingu i govoru mržnje na internetu i svakodnevnoj komunikaciji.
Projekt #sigurnionline, nacionalni projekt primarno usmjeren na zaštitu djece i mladih, učenika III., IV., V. i VI. razreda osnovnih škola od rizika u digitalnom okruženju. Kroz edukativne i informativne sadržaje djecu, roditelje i druge odrasle osobe upoznaje se s online nasiljem, štetnim sadržajima i pravilima sigurnog i odgovornog ponašanja na internetu.
Projekt „Lily“, iako primarno usmjeren na sprečavanje nasilja nad ženama, ovaj projekt snažno utječe na izgradnju kulture nenasilja općenito te senzibilizaciju srednjoškolaca o rodno uvjetovanom nasilju.
Lokalne školske radionice i okrugli stolovi, riječ je kontinuiranim predavanjima pod nazivima poput „Zajedno protiv govora mržnje“ i „Uloga kontinuiranih metoda u prevenciji vršnjačkog nasilja“ izravno se bave mirnim rješavanjem sukoba na terenu.
Posebno je značajno što policija u radu s mlađom populacijom ne nastupa s pozicije klasičnog autoriteta, već se oslanja na suvremene pedagoške metode i dvosmjernu komunikaciju. Umjesto tradicionalnih, krutih pristupa, naglasak je na interaktivnim oblicima rada kroz koje se povjerenje gradi isključivo kroz partnerstvo.
„Iz iskustva u provedbi preventivnih aktivnosti može se reći da najbolje rezultate daju sadržaji koji nisu svedeni samo na jednokratno predavanje nego se provode kontinuirano, prilagođeni su dobi djece te uključuju školu, roditelje, policiju i druge relevantne partnere. Važna je i interaktivnost. Djeca bolje reagiraju kada mogu sudjelovati, postavljati pitanja, razgovarati o konkretnim situacijama i zajedno tražiti rješenja. Posebnu pozornost treba posvetiti i djeci koja nisu izravni sudionici nasilja nego ga promatraju, nego upravo njihova reakcija može biti važna u zaustavljanju nasilja i pružanju podrške žrtvi“, ističe Miličević.
Kako pridobiti pažnju adolescenata u učionici
Međutim, ulazak u učionicu punu adolescenata i zadobivanje njihove pažnje zahtijeva mnogo više od pukog iznošenja činjenica. Iako se često postavlja pitanje doživljavaju li učenici ovakve preventivne aktivnosti ozbiljno ili ih promatraju tek kao dobrodošli bijeg od redovne nastave, iz policije ističu da se pristup pomno prilagođava njihovoj dobi i psihološkom sazrijevanju. Dok se s osnovnoškolcima radi kroz interaktivne radionice koje potiču empatiju, srednjoškolce se suočava s konkretnim, životnim posljedicama njihovih postupaka.
„Policijski službenici redovito održavaju predavanja u osnovnim i u srednjim školama, a dok na određena predavanja, uz policijske službenike budu prisutni i djelatnici Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Međuresornom suradnjom zajednički doprinosimo razvijanju svijesti kod djece u suzbijanju nasilja među djecom i mladima. Naravno, različitim pristupom kod osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta djece nastojimo ukazati na negativne utjecaje i posljedice svih oblika i vrsta nasilja. Preventivne aktivnosti uključuju radionice za djecu u osnovnim školama a priče iz prakse kao i prikazi realnih zakonskih posljedica su usmjereni na učenike u srednjim školama. I djeci u osnovnim školama i u srednjim školama kroz priče iz prakse dobijemo najviše reakcija pokazujući im primjere iz svakodnevnog života, naše postupanje u slučajevima nasilja i posljedice takvog ponašanja“ pojašnjava.
Zakon, empatija i granice su oslonac
Graditi sigurnost među mladima znači razumjeti krhkost njihovog svijeta. Djeca ne trebaju policajca koji ulijeva strah, niti prijatelja bez autoriteta , djeca trebaju oslonac. U složenom labirintu odrastanja, vršnjačkog pritiska i skrivenih emocija, mlada bića najlakše zalutaju onda kada im je autoritet stranac kojega se boje. No, kada se zakon i razumijevanje spoje, a granice postanu sinonim za sigurnost, a ne za kaznu, otvara se prostor za istinsku prevenciju. Izazov suvremenog društva nije samo u provođenju zakona, već u stvaranju kulture u kojoj se pravda i empatija ne isključuju, već nadopunjuju.
„U prevenciji nasilja među djecom i mladima, važna je izgradnja odnosa povjerenja u kojem djeca policijskog službenika doživljavaju kao osobu od autoriteta, ali i kao nekoga kome se mogu obratiti za pomoć i savjet. To ne znači da treba zanemariti odgovornost ili posljedice nasilnog ponašanja. Djeci treba jasno objasniti da nasilje nije prihvatljivo i da određena ponašanja mogu imati ozbiljne posljedice. Represivni pristup može biti nužan u ozbiljnim slučajevima i kada postoji stvarna opasnost, ali sam strah od kazne rijetko je dovoljan da dugoročno promijeni ponašanje djece i mladih. Policajac ne treba biti ni samo prijatelj ni samo simbol kazne. Treba biti osoba koja jasno poručuje da nasilje ima posljedice, ali istovremeno pokazuje da je spreman saslušati, pomoći i usmjeriti dijete prema boljem izboru. Takva vrsta odnosa može omogućiti da se problem prepozna prije nego što eskalira. Represija je važna kada je potrebna zaštita žrtve i provođenje zakona, ali prevencija je uspješnija kada se djeca ne boje policije, nego da dovoljno vjeruju policiji i da se obrate za pomoć prije nego što nasilje postane ozbiljno. Taj pristup najbolje funkcionira kada se povjerenje kombinira s jasnim granicama, dosljednošću i odgovornošću za počinjeno ponašanje“, naglašava Rakić-Žiška.
Sinergija institucija temelj istinske prevencije
Međutim, jedan tako složen i delikatna tematika, nije isključivo odgovornost policije, već zajednički zadatak cijelog društva. Kada policija, škole, centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove i lokalna zajednica progovore istim jezikom, prevencija prestaje biti slovo na papiru i postaje stvarnost. Dakle, istinska prevencija stoga traži sinergiju i povezan pristup u kojem svaka ustanova ima svoju nezamjenjivu ulogu.
„Suradnja s drugim institucijama i organizacijama iznimno je važna u provođenju preventivnih programa. Policija može djelovati u području sigurnosti, prevencije i ranog prepoznavanja rizičnih ponašanja, ali uzroci i posljedice nasilja među djecom i mladima često su složeni i zahtijevaju suradnju različitih sustava. Odgojno-obrazovne ustanove omogućuju izravan i kontinuiran rad s djecom i roditeljima, dok Hrvatski zavod za socijalni rad i zdravstvene ustanove pružaju stručnu podršku iz područja svoje nadležnosti. Organizacije civilnog društva mogu dodatno doprijeti do pojedinih skupina, provoditi specijalizirane programe i svojim znanjem pridonijeti preventivnim aktivnostima. Važnu ulogu imaju i jedinice lokalne i područne samouprave te vijeća za prevenciju, koja omogućuju povezivanje lokalnih institucija i prilagođavanje preventivnih aktivnosti specifičnim potrebama zajednice. Takav partnerski pristup omogućuje bolji protok informacija, ranije prepoznavanje problema i cjelovitiji odgovor na potrebe djece i mladih.“
Digitalni prostor i nove dimenzije sukoba
Ipak, razumijevanje vršnjačkog nasilja danas je nezamislivo bez sagledavanja njegove digitalne dimenzije. Granica između stvarnog i virtualnog prostora odavno je porozna, a aplikacije i društvene mreže postale su poligon na kojem se sukobi rađaju, šire i dobivaju trajnu težinu. Zabranu korištenja tehnologije lako je propisati, ali je beskorisna kao trajna mjera. Izazov leži u nečemu daleko složenijem, u edukaciji za odgovornost u prostoru gdje tipkovnica postaje oružje, a posljedice ostaju zauvijek urezane u stvarnom životu
„Ne možemo općenito tvrditi da je fizičko nasilje među djecom i mladima posljedica onoga što je započelo na društvenim mrežama ili u komunikacijskim aplikacijama. Međutim, u pojedinim slučajevima sukob koji započne u online okruženju može se prenijeti u stvarni prostor i eskalirati u fizički sukob. Društvene mreže i aplikacije mogu omogućiti da se sukob brzo proširi, da sadržaj postane dostupan velikom broju osoba te da posljedice za dijete budu dugotrajnije. Sukobi mogu započeti verbalnim uvredama, ismijavanjem, isključivanjem iz grupa, širenjem glasina ili objavljivanjem sadržaja koji ponižava drugu osobu. Uzroci nasilnog ponašanja ipak su najčešće složeniji i mogu biti povezani s odnosima među vršnjacima, pritiskom grupe, potrebom za dokazivanjem, prethodnim sukobima i drugim okolnostima. Zato prevencija ne može biti usmjerena samo na zabranu ili kontrolu korištenja društvenih mreža. Djecu treba učiti kako prepoznati elektroničko nasilje, kako na njega pravilno reagirati, kome se obratiti za pomoć i zašto ponašanje u digitalnom prostoru može imati vrlo stvarne posljedice“, pojašnjava Rakić Žiška.
Nevidljivi ožiljci suptilnog nasilja
Kada je riječ o oblicima ponašanja koji ne ostavljaju modrice, već puno dublje, nevidljive ožiljke, pristup nadležnih službi ostaje jednako beskompromisan. Slučajeve kontinuiranog, suptilnog nasilja, poput svjesnog izoliranja djeteta iz društva, surovog verbalnog ponižavanja ili javnog ismijavanja policija tretira s apsolutnom ozbiljnošću.
„Slučajeve kontinuiranog tj. „nevidljivog“ nasilja tretiramo jednako ozbiljno kao i fizičko nasilje jer svjesno izoliranje djeteta, verbalno ponižavanje i ismijavanje, može ostaviti psihičke i emocionalne posljedice na djetetu. Takvi oblici ponašanja često su teže vidljivi, ali upravo zbog ponavljanja i prikrivenosti zahtijevaju pažljivo praćenje i pravovremenu reakciju. Naš je pristup usmjeren na brzo zaustavljanje štetnog ponašanja , zaštitu psihičke dobrobiti djeteta i sprječavanje ponavljanja, jer iako nema fizičkih ozljeda ne znači da nasilje nije stvarno, a niti da posljedice nisu ozbiljne“ ističu.
Razumijevanje profila djeteta koje čini nasilje
Sam profil djeteta koje čini nasilje rijetko ima univerzalan odgovor. Počinitelji mogu biti djeca vođena željom za dominacijom, ona koja agresijom skrivaju vlastitu nesigurnost, ali i ona koja su sama iskusila nasilje pa usvojila takav obrazac. Suvremeni digitalni svijet tome dodaje i težinu javnog dijeljenja, često stvarajući začarani krug djece koja su istodobno i žrtve i počinitelji.
„Smatram da ne možemo govoriti o jednom profilu djeteta koje čini nasilje među djecom i mladima. To mogu biti djeca i li dijete koje želi dominirati, djeca koja reagiraju na vlastitu nesigurnost ili frustraciju, ali i djeca koja su sama doživjela nasilje i naučila na takav obrazac ponašanja. Svaki slučaj treba promatrati zasebno, ali možemo reći da su društvene mreže i sam Internet donijeli novu dimenziju jer nasilno ponašanje može biti javno, snimljeno i podijeljeno većem broju ljudi. Važno je prepoznati djecu koja su istodobno žrtve i počinitelji. Dijete koje doživljava nasilje može u pokušaju da se zaštiti početi nasilje usmjeravati prema nekome koji je slabiji. To ne opravdava takvo ponašanje ali možemo pokušati razumjeti problem i na vrijeme intervenirati.
Dijete mora naučiti da je za svoje ponašanje odgovorno, ali mu treba pružiti mogućnost da promijeni obrazac ponašanja. Najučinkovitiji pristup je kombinacija jasnih granica, odgovornosti, rada s obitelji i školom te stručne podrške. Cilj nije dijete etiketirati kao nasilnika, nego zaustaviti nasilje i pomoći djetetu da razvije prihvatljivije načine rješavanja sukoba i odnosa s drugim vršnjacima“, pojašnjava Rakić Žiška.
Posebno snažan utjecaj na pojedinca dolazi do izražaja u osjetljivoj adolescentskoj fazi, kada potreba za pripadnošću i prihvaćanjem postaje primarni pokretač. Poneseni željom za dokazivanjem ili strahom od ismijavanja, mladi često čine djela koja sami nikada ne bi poduzeli, dok se u okrilju grupe odgovornost opasno razvodnjava. Policijsko postupanje u takvim situacijama mora obuhvatiti i pojedince i cijelu grupu, prepoznajući složene uloge: od onih koji sudjeluju poticanjem i snimanjem, do žrtava koje šute paralizirane strahom od još veće izolacije. Razumijevanje te grupne dinamike ključno je jer pokazuje da nasilje među mladima rijetko predstavlja izolirani čin pojedinca, već složeni društveni mehanizam koji traži zajednički odgovor.
„Najveći utjecaj na pojedinca odražava se kada su djeca u adolescentskoj fazi tj. pubertetu, kada su prihvaćanje i pripadnost grupi izrazito važni. Djeca i mladi ponekad donose odluke koje sami ne bi donijeli upravo zato jer žele biti prihvaćeni, dokazati se pred svojim vršnjacima ili izbjeći ismijavanje i odbacivanje. Policija u konkretnim slučajevima postupa i prema pojedincima i prema grupi vršnjaka. Pojedinac puede sam sudjelovati u nasilju iako ga sam ne bi započeo, primjerice jer ga vršnjaci potiču, ismijavaju, snimaju. S druge strane, pritisak grupe vršnjaka može utjecati na žrtvu koja se može bojati prijavit nasilje zbog straha od dodatnog odbacivanja ili osvete.“
Granice odgojnih uloga
Upravo nas ta složena dinamika dovodi do ključnog pitanja, gdje prestaje odgojna uloga obitelji i škole, a počinje intervencija policije, te očekuje li moderno društvo prečesto od policije da ispravlja duboke socijalne i odgojne propuste drugih? U praksi, ove se uloge ne isključuju, već se nadopunjuju. Dok obitelj i škola čine prvu liniju odgoja i rane prevencije, policija stupa na scenu onda kada je ugrožena sigurnost ili kada postoji sumnja na kažnjivo ponašanje. Ipak, prava prevencija ne poznaje krute i stroge granice među sustavima, ona živi u pravodobnoj razmjeni informacija i zajedničkom djelovanju.
„Uloge obitelji, škole i policije razlikuju se, ali se u području zaštite djece često međusobno nadopunjuju. Obitelj i odgojno-obrazovne ustanove imaju vrlo važnu odgojnu i preventivnu ulogu te svakodnevno mogu najranije uočiti promjene u ponašanju djeteta ili probleme u odnosima među djecom. Policija se uključuje kada postoje saznanja ili sumnja na kažnjivo ponašanje, kada je ugrožena sigurnost djeteta ili kada postoje druge okolnosti koje zahtijevaju postupanje iz policijske nadležnosti. Istodobno, preventivna uloga policije započinje mnogo ranije kroz rad u školama, suradnju s roditeljima, lokalnom zajednicom i drugim institucijama. Zato cilj nije određivati strogu granicu između pojedinih sustava, nego osigurati pravodobnu razmjenu informacija i koordinirano djelovanje u najboljem interesu djeteta“, ističu.
Sigurnost je zajednička odgovornost
Svjesna svih izazova sutrašnjice, Policijska uprava požeško-slavonska i u budućem će radu svoj pristup temeljiti na pravodobnom prepoznavanju rizičnih ponašanja, sprječavanju nasilja te jačanju neraskidive suradnje sa školama, roditeljima, Hrvatskim zavodom za socijalni rad i drugim partnerima. Posebna pozornost bit će posvećena elektroničkom nasilju, sigurnom korištenju interneta, zaštiti privatnosti, govoru mržnje i svim onim novim rizicima kojima djeca i mladi svakodnevno bivaju izloženi u digitalnom okruženju.
Budući da su građanima već na raspolaganju različiti digitalni kanali za prijavu sumnjivih i štetnih događaja, policija u svojim redovitim aktivnostima dodatno educira djecu i obitelji o načinima traženja pomoći. Naglasak pritom ostaje na tome da radionice moraju biti žive, interaktivne i prilagođene dječjoj dobi, s krajnjim ciljem da se kod mladih razvije unutarnja snaga za prepoznavanje opasnosti i preuzimanje odgovornosti, jer na kraju, dugoročni rezultati u borbi protiv vršnjačkog nasilja mogu se ostvariti isključivo kroz partnerski, ustrajan i zajednički rad cijele zajednice.
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Foto: PU požeško-slavonska)
