Pobjedničko postolje u parasportu rijetko otkriva cijenu koja je plaćena da bi se na njega stalo. Iza blještavila medalja i kratkih medijskih objava, krije se iscrpljujuća logistika, neprilagođeni kombiji, hoteli u kojima se namještaj premješta da bi se uopće prošlo kolicima i svakodnevna borba s birokracijom. Predsjednica Parasportskog kluba „Nada“ Marijana Šijan Pandžić, u našoj reportaži otvara bolnu temu surove stvarnosti parasporta, svijeta u kojem sav teret, od financijskog do emocionalnog, većinom nose obitelji i vodstvo kluba.
Kada bi jednim potezom mogla ispraviti sve nepravde sustava, preskočiti birokratske zidove i osigurati život i sportski put dostojan svakog čovjeka, Marijana zna točno odakle bi počela. Od mijenjanja svijesti od malih nogu, preko obveznog bavljenja sportom u školama, pa sve do zasluženih dočeka parasportaša na glavnom zagrebačkom trgu.
„Prvi potez koji bi napravila je da bi uvjetovala da djeca, roditelji i učitelji moraju da sudjeluju u natjecanjima parasportaša kao volonteri ili publika. Svijest čovjeka se formira od ranog djetinjstva. Učimo djecu da osobe s invaliditetom mogu biti sportaši i da njihove dresove nosimo jednako kao dres Luke Modrića. Naučimo mlade da volontiranje gradi karakter. Nagradimo sve one koji daju svoje vrijeme i pomažu ranjivim skupinama.
Nakon toga bi omogućila da sve odgojno-obrazovne ustanove imaju Boccia sport kao obvezan predmet, nabavila bi opremu za rad i educirala osoblje. Razlog tome je da se sportaš stvara od malena i da su škola i vrtić prve ustanove koje će imati direktnu suradnju sa djecom s teškoćama i roditeljima. Ne treba čekati odraslu dob da se počnu baviti sportom.
U mom savršenom svijetu svi klubovi bi imali dostatne kapacitete (financijske, organizacijske, tehničke) za organizaciju treninga, natjecanja i rad sa parasportašima. Omogućila bi prijevoz parasportaša na treninge (svaki klub mora imati prilagođen kombi i plaćenog vozača). Normalizirala bi doček parasportaša sa zlatnim medaljama na Trgu bana Josipa Jelačića jer njihove uspjehe ne spominjemo niti slavimo.
U savršenom sustavu obitelji bi imale stručnu podršku i pomoć koja ima olakšava svakodnevnicu, a svoje mentalne i fizičke kapacitete bi usmjeravali na sve dodatne aktivnosti koje njihovo dijete želi da pohađa,“ govori.
Žrtva iza medalje
Dok sanja o uređenom sustavu, odgoju od malih nogu i društvu koje prepoznaje njihov trud, njezina se svakodnevica odvija u potpuno drukčijim, daleko težim uvjetima u kojima se svaki korak do terena mora krvavo zaraditi.
Pri tome ističe kako izlazak sportaša na teren nikada nije slučajnost, već krajnji ishod niza preduvjeta koje je nužno ispuniti. Taj je put za osobe s invaliditetom mnogo specifičniji, drukčiji i neusporedivo zahtjevniji, nego kod prosječnih sportaša. Uz osobnu motivaciju i redovite treninge, on traži aktivno uključivanje cijele obitelji, savladavanje pravila, postizanje potrebnih vještina te obveznu klasifikaciju i kategorizaciju za nove članove.
Sve to, dodaje, zapravo počinje od Hrvatskog Boccia Saveza koji okuplja matične klubove diljem zemlje i organizira četiri državna turnira godišnje te KUP. Upravo ove godine njezin Klub organizira KUP Hrvatske i ujedno slavi dvadeset godina postojanja, što najbolje pokazuje s čime se sve suočavaju. Osim što moraju osigurati tehničku i prostornu pripremu dvorana, terena, obroka i papirologije, paralelno vode i redovite pripreme svojih sportaša
„Put je utkan izazovima, konstantnim radom, usavršavanjem, ali i konstantnim preprekama i stresom. Sve je to dio rada kojim se bavimo ,a imam osjećaj da ljudi iz zajednice vide samo konačan rezultat i medalje“, napominje.
Iscrpljujuća putovanja i logistika
Prije svega putovanja na parasportska natjecanja predstavljaju ogroman izazov jer se putuje posuđenim i neprilagođenim kombijem u koji stanu samo dvoja kolica i nekoliko torbi, pri čemu neprilagođeno vozilo dodatno otežava situaciju, jer osobe s invaliditetom moraju samostalno unositi i iznositi. Zbog potreba sportaša putovanje koje drugima traje pet sati njima traje barem osam sati uz stalno strateško traženje odmarališta s prilagođenim toaletima, parkingom i pristupu kolicima. Na samom odredištu situacija je izuzetno teška jer za 80 parasportaša s pratnjom hoteli nude tek dvije do tri prilagođene sobe, zbog čega su u zadnjih pet godina prilagođeni smještaj koristili tek jednom ili dva puta, pa se u sobama moraju snalaziti premještanjem namještaja (poput kauča zakovanog za pod), dok su se u neprilagođenim kupaonicama već događale neugodne situacije i padovi. Usprkos silnoj iscrpljenosti, nespavanju, slaganju terena do kasno u noć i nemogućnosti ulaska u restorane s kolicima zbog njihove neprilagođenosti, cijela ekipa ne odustaje jer voli ono što radi.
„Znam da smo svi umorni i slomljeni nakon par dana putovanja… ali volimo to što radimo i ne odustajemo“ poručuje.
Rušenje tabua i normalizacija potreba
Između ostalog, neke od najvećih prepreka parasportaša, gotovo su nevidljive onima koji ih ne moraju svakodnevno rješavati. Višesatno putovanje, pripreme i cjelodnevni boravak na natjecanju znače da se mora voditi računa i o intimnim i higijenskim potrebama sportaša, poput korištenja „guske“ ili pelena. Za nekoga tko nije suočen s takvim izazovima, to su možda teme o kojima se šuti ili ih se smatra iscrpljujućima. Međutim, za ovaj tim one su sasvim prirodne i u potpunosti normalizirane
„Mi ne šutimo o tim potrebama mi ih normaliziramo. Ne smatram da su izazovi poput „guske“ za mokrenje ,pelene ili drugih higijenskih izazova iscrpljujući već sasvim prirodni i kao takve ih treba prihvaćati. Kao što sam navela, mi već znamo tko ima kakve potrebe i kad pravimo odmor za toalet , gdje , zašto ,kako i koliko se zadržavamo. Razlika je u tome da nema žurbe i nema strogo formiranih pauza. Mi imamo svoje znakove kada nam sportaši daju do znanja da je vrijeme za stajanje i uvijek smo spremni. Međutim , zato mi uvijek krećemo rano na naša putovanja da imamo vremena sve obaviti i nikad nemamo očekivanja u koje vrijeme ćemo doći do odredišta. Kod nas sat ne radi; namjerno smo pokidali kazaljke očekivanih okvira. U životu je sve iscrpljujuće ako na prirodne situacije gledaš negativno. Mi smo navikli na svoj ritam putovanja i prihvatili naše potrebe kakve jesu bez uljepšavanja“, pojašnjava.
Financije, crne financije
Govoreći o tome koliko organizacija i financije skreću fokus sa sporta, Marijana, otvoreno progovora da su financije i borba sa sustavom stalni problem za sve udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom. Pristupačan smještaj s tuševima puno košta, cijene u Hrvatskoj rastu, a uz besplatne cestarine i parking balans se traži uz golem napor vodstva i vozača koji obavljaju sve rezervacije, kućna preuzimanja i vožnje. Kaos na terenu uključuje cjelodnevni rad, postavljanje terena kasno navečer, suđenje, brigu o opremi, uz obitelji i pratnju koji istodobno uskaču u sve uloge: od presvlačenja i brige o sportašima do spašavanja situacije s ručkom, dok se odmor svodi na ležanje na strunjačama. Također, Marijana svjedoči o tome kako je sve to zapravo iscrpljujuće, ali se sav taj teret svjesno drži podalje od sportaša da se oni ne bi morali baviti klupskim problemima, jer osobama s invaliditetom ovo nije samo sport, već život i inkluzija za koju nedostaju sredstva, oprema i prilagođeno vozilo.
Podignimo im spomenik zahvale
Kroz cijelu tu borbu za inkluziju, onaj najvažniji kotačić koji pokreće cijelu priču jest obitelj. Bez obitelji nema sudjelovanja ni vrhunskog parasportaša jer je njihova uključenost u svaki dolazak na treninge i odlazak na natjecanja presudna. Dok klub preuzima organizacijski i financijski dio natjecanja, obitelji nose golem privatni trošak, od goriva i odjeće do nužnog nadoplaćivanja kolica jer sustav osigurava tek minimum. Uz fizički napor koji život s članom s invaliditetom iz korijena čini drugačijim i vojnički organiziranim, tu je i najveće, emocionalno opterećenje roditelja koji su preuzeli odgovornost zakazalog sustava.
„Molim Vas ako postoji nekakva medalja da im damo i posvetimo kutak u našem gradu ili što bi rekli podignemo im spomenik zahvale, ja bihprva podržala. U današnje vrijeme imate roditelje koji su emocionalno iscrpljeni jer im dijete nema petice u školi i roditelje koji su uvijek pozitivni ,a dijete im ne možemo samostalno pojesti obrok ili obaviti toalet. Budimo zahvalni na tim našim borcima/kinjama jer su preuzeli odgovornost sustava za sve usluge koje im isti ne pruža.“
Borba s vjetrenjačama
Suočena s iscrpljujućom borbom protiv birokracije te odnedavnim ignoriranjem lokalnih vlasti, koje su Udruzi dodijelile devastirani prostor bez grijanja, vode, toaleta i prilaza, zatrpavši im opremu i pehare u prašinu, Marijana Šijan Pandžić, priznaje da povremeno emocionalno pregori od nepravde. Ipak, dok hrabro drži štit za svoj Klub i preuzima težinu sustava, njezinu pokretačku snagu održava nesalomljiv optimizam: svaka dobro bačena boća, uspjesi sportaša te njezino osobno povijesno postignuće kao prve ženske međunarodne sutkinje Boccia sporta u Hrvatskoj.
„Trenutno vodim jednu veliku borbu sa lokalnim vlastima zbog prostora koji nam je dodijeljen za korištenje, a koji nema grijanja, vode niti toaleta. Zamislite prostor koji nema prilaz, parkinga i osnovne higijenske uvjete. Uz sve navedeno, prostor je trenutno devastiran radovima da o tome nismo prethodno obaviješteni da će se događati. Naša oprema, pehari ,medalje, dokumenti stoje u hrpi prašine i bez prilaza uredu. Žalosti me činjenica da upućujemo dopise o navedenom problemu i da nas se ignorira. Prepreke koje se događaju najčešće polaze upravo od tog nerazumijevanja. Naravno, u takvim situacijama se čovjek umori i pomisli da mu to u životu ne treba, ali nemaš izbora. Ja sam tu gdje jesam u ovom trenutku i truditi ću se da svoj zadatak obavim na nivou. Jednog dana netko drugi će voditi nove borbe i bitke za klub, a nikome tko radi takav odgovoran posao neće biti niti lako niti jednostavno. Svakodnevno se susrećemo sa pozitivnih i negativnim događajima, ali mislim da je to dio života i ovom trenutku ja sam u položaju da moram biti štit od svih tih utjecaja. Priznajem da sam samo čovjek pa štit povremeno izgubi snagu , ali ne i motivaciju. Motivaciju mi daje svaka boća bačena u dobrom smjeru i rezultat parasportaša. Jednostavno volim Boccia sport ,a nedavno sam postala prva ženska međunarodna sutkinja Boccia sporta i treća osoba sa certifikatom u Hrvatskoj. To me čini sretnom i pokreće za rad“, zaključuje Šijan Pandžić.
Napomena autorice: Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Foto: Ustupljene fotografije)
