Prošetamo li danas Ulicom Vjekoslava Babukića u Požegi, samo rijetki od nas će se sjetiti da prolaze ulicom prvog profesora hrvatskog jezika na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu i čovjeka koji je dao velik doprinos oblikovanju hrvatske jezične norme.
Iako se na prvi pogled čini da u njegovu pedantnom jezikoslovnom sustavu, nema mjesta za emocije ili zavičajnu nostalgiju, suhoparnost Babukićeva rada samo je privid. Iza stranica njegove „Osnove slovnice slavjanske narječja ilirskoga“ iz 1836. godine ne nalazi se tek hladna teorija, nego i odraz vremena u kojem je nastajala hrvatska kulturna svijest. Babukić nije stvarao jezik u nekom izoliranom znanstvenom vakuumu; na njegov je jezični osjećaj zasigurno utjecalo okruženje u kojem je odrastao, slavonska štokavština rodne Požege. Istodobno, taj se jezični temelj u njegovoj viziji susretao s još jednim važnim uzorom, govorom i književnom baštinom starih dubrovačkih pisaca. Ilirski su preporoditelji u dubrovačkoj književnosti vidjeli jedan od vrhunaca štokavskoga izraza, pa je Babukić nastojao povezati živu jezičnu praksu sa starijom književnom tradicijom, sudjelujući tako u stvaranju temelja zajedničkoga hrvatskog književnog jezika.
Da bismo ušli u trag Babukićevu nadahnuću, moramo zaroniti u prve dekade 19. stoljeća, u vrijeme kada Požega proživljava svoje zlatno građansko doba. Grad više nije bio samo turska utvrda iz prošlosti niti isključivo vjersko središte; on postaje napredna košnica obrtnika, trgovaca i mladih intelektualaca. To je era buđenja nacionalne svijesti, vrijeme u kojem se u požeškom društvu počinje glasno razmišljati o otporu mađarizaciji i potrebi za vlastitim kulturnim identitetom, što će tek nešto kasnije rezultirati i osnivanjem slavne Narodne čitaonice. U takvom vibrantnom okruženju, 1812. godine, rođen je Vjekoslav Babukić. Odrastajući jedno vrijeme i pod okriljem glasovite požeške Gimnazije, on nije samo učio lekcije iz knjiga, već je disao taj rani preporodni zanos koji je zahtijevao da se narod konačno ujedini pod jednim, zajedničkim imenom i glasom.
Ono što Babukićevu ulogu čini fascinantnom jest njegova nevjerojatna vizionarska smirenost. Dok je Europa ključala od revolucionarnih ideja, a ostatak Hrvatske se lomio u potrazi za političkim rješenjima, Babukić je shvatio ključnu istinu, sloboda domovine ne počinje na bojištu, nego u jeziku. Narodi bez zajedničkog pisma i govora osuđeni su na lutanje i asimilaciju. Preuzevši na sebe divovski teret, ovaj mladi Požežanin prepoznao je štokavštinu kao idealan most koji može povezati rastrgane hrvatske pokrajine. Njegova Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga bila je prvi nacrt za modernu naciju, koji će on sam kroz godine i nove gramatike nastaviti klesati.” Kroz pravila o naglascima i oblicima riječi, on je zapravo gradio instituciju u kojoj će svaki Hrvat, od Varaždina do Dubrovnika, napokon moći razumjeti onog drugoga.
Njegovi predgovori i filološke rasprave stoga nisu tek tehnički dodaci gramatici. U njima se prepoznaje uvjerenje da je jezik jedno od temeljnih obilježja narodnoga identiteta. Kroz svoj rad Babukić ne nastupa samo kao gramatičar , nego i kao čovjek koji vjeruje da se kulturna samosvijest gradi njegovanjem vlastite riječi.
Vjekoslav Babukić ostavio je Požegi i Hrvatskoj u nasljeđe ono najvrjednije, doprinos stvaranju zajedničkoga jezičnog temelja na kojem će se razvijati moderna hrvatska kultura. Bio je jedan od tihih, ustrajnih radnika hrvatskoga preporoda bez čijeg bi rada mnogi poznatiji akteri toga vremena teže ostvarili svoje ciljeve. Kada danas s ponosom Požegu nazivamo „Slavonskom Atenom“, vrijedi se prisjetiti da je taj ugled izgrađen i na djelu ljudi poput Babukića, koji su znali kako lokalno iskustvo pretvoriti u trajnu nacionalnu vrijednost.
U znak sjećanja na tog tihog velikana, Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja” postavila je spomen-ploču na njegovu rodnu kuću, ostavljajući trajni biljeg o čovjeku koji je pomogao učvrstiti temelje našeg jezika.
(Foto: Ilustracija/ pozega.hr)
