Izrazito niske temperature i oštar planinski zrak, a kasnije i snježna mećava koja se spustila nad Papukom nije spriječila nekadašnje pripadnike 123. brigade, Josipa Širića, Miroslava Žilića i Đuricu Pavlovića, da se u pratnji načelnika Općine Velika, Roberta Hofmana, koji je također hrvatski branitelj i pripadnik 123. brigade, uspnu nadomak Baze Papuk, i u tišini odaju počast 11-orici svojih suboraca koji su na svirep način ubijeni u zasjedi na Papuku 1991. godine, postavljenoj od strane četnika iz Slatinskog Drenovca i nekadašnje Jugoslavenske narodne armije.
Stabla bukve okovana snijegom, i bjelina pejzaža koja ispunjava zjenice, uz križ na prvom mjestu zasjede i nijemu mramornu ploču na drugom mjestu zasjede bolno podsjećaju na najveću tragediju koja je tijekom Domovinskog rata u crno zavila cijelu Požeštinu, o čemu svjedoči i načelnik Hofman koji se još uvijek sjeća svoje emocionalne reakcije na tragičnu vijest.
„Reakcija je bila užasna. Tada sam se nalazio u Poljanskoj-Gornji Vrhovci. Mi smo 25.10. 1991. isto doživjeli napad od njih, gdje smo imali dvojicu poginulih i dvojicu ranjenih. Pa kad smo čuli o pogibelji 11-orice naših bojovnika, bilo je preteško. Pogotovo što smo mi s područja općine Velika, i to se dogodilo 7-8 km iznad nas pa nismo znali što još možemo očekivati“.
I s odmakom od 32 godine dan obljetnice izuzetno je težak dan za pripadnike 123. brigade koji su direktno sudjelovali u pripremi, izvlačenju i osiguranju baze Papuk.
Umirovljeni satnik Josip Širić, detaljno je opisao kronologiju događaja.
„Tog kobnog, 2.12.1991., trebala je ići smjena iz vojarne, i jedan naš vod je bio pripravan u vojarni, a mi smo kao desetina trebali ići u osiguranje. Međutim, poslije doručka, na Motorolu, me je nazvao zapovjednik Željko Kalić i rekao da ne idemo jer su na Bazi Papuk ostali bez zaliha hrane te da idu dva pripadnika veze iz Zagreba, da osposobe i poprave sve u sustavu te da će s njima u pratnji ići dva vojna policajca iz Požege, Pinzgauerom, i naša dva kuhara, a da mi ostajemo u vojarni, i ne idemo u osiguranje smjene, već da ćemo ići sutra, 3.12.1991. Prije ručka, ponovno me nazvao zapovjednik Željko Kalić te mi rekao: „Šabane, dobio sam dojavu od brigadnih izviđača na Mališćaku da je došlo do pucnjave na Bazi Papuk i da su to jedine informacije koje ima.“ Dobio sam zapovijed da što brže okupim i spremim vod koji je trebao ići na smjenu (negdje 40-50 hrvatskih branitelja).
Okupio se vod u vojarni u Požegi, i nakon toga smo svi zajedno krenuli iz vojarne. Došavši do podnožja kamenoloma u Velikoj, ostavili smo naša vozila i zatim nas je pokojni Brne Soldo, preko potoka, vodio nekim prečacima. Na mjestu gdje je danas spomenik, susreo sam dvojicu brigadnih izviđača, koji su mi ponovno rekli: „Josipe, gore je došlo do pucnjave , nekoliko naših branitelja je poginulo, ali ne znamo točan broj.“. Mi smo krenuli pješice i po dolasku do mjesta pogibelji, naišli smo na stravičan prizor. Na kamione je pucano zoljom, protuoklopnim sredstvom koje se koristi za tenkove, a ne za vozila. Raširili smo se po terenu te 100-200 metara dalje pronašli smo našeg vojnog policajca, Vinka Tomaševića Krcu, koji je prije pogibelji, jedini uspio pružiti otpor jer smo kasnije našli tragove krvi u snijegu pa je vjerojatno nekog od neprijatelja ranio.
Nakon toga kontaktirao sam zapovjednika Željka Kalića, putem veze (Motorola) i upitao ga što dalje? On mi je na to rekao : „Šabane, uspostavi vezu s Milanom Cavrićem“ koji se nalazio sa svojim vodom na Bazi Papuk. Budući da vezu nije bilo moguće uspostaviti i stalno je krčalo, odlučeno je da jedan dio naših branitelja ostane kod mjesta pogibelji naših prijatelja u osiguranju mjesta prve zasjede, a mi smo pješice krenuli dalje prema Bazi Papuk, ne znajući što nas tamo čeka. Hodali smo s lijeve i desne strane, sumrak je već pao i tada smo u snijegu, s desne strane, ugledali osobno vozilo. Prišli smo bliže, i ugledali u osobnom vozilu , dvojicu naših poginulih prijatelja, Jozu Koutnija i Tadu Nikića. Na vozilo u kojem su bili, ispaljena je zolja, koja je prošla kroz vozilo i zabila se u drvo. Pucano je iz velike blizine. Ponovno sam kontaktirao zapovjednika Željka Kalića, ali budući da on i dalje nije mogao uspostaviti vezu s Milanom Cavrićem, nastavili smo pješačiti do Baze, iako nismo znali u čijim je ona rukama.
Došavši do jednog zavoja, trebali smo izbiti na čistinu i nastaviti uspon prema Bazi Papuk, ali smo čuli neke glasove te zbog velikog mraka, nismo mogli razaznati jesu li to naši ili četnici pa smo se odlučili vratiti nazad. Na povratku smo uzeli tijela naša dva prijatelja, Joze Koutnija i Tade Mikića i vratili se do mjesta prve zasjede. Kasnije smo saznali da je to bio Milan Cavrić sa svojim dečkima, i dobro da nismo krenuli prema Bazi, i izašli na tu čistinu jer bismo vjerojatno pucali jedni u druge ne znajući, tko je s koje strane“, pojasnio je Josip Širić i dodao da ga i dan-danas, proganja misao kako je poginuli policajac Vinko Tomašević-Krca, jedini uspio pružiti otpor i iskočiti iz kamiona.
Uz Josipa Širića na mjesto prve zasjede stigao je i Đurica Pavlović , kojeg ni prethodno stečena ratna iskustva nisu mogla pripremiti za prizore koje je ugledao.
„Iako smo u to vrijeme već svi bili po 4-5 mjeseci u nekim akcijama, prizor koji smo ugledali bio je šokantan. Pogotovo jer su svi oni bili naši prijatelji. Pokojni Tade Nikić bio nam je zadužen za isplatu plaća, a Jozo Koutni zapovjednik bojne. I baš na ovom mjestu smo zatekli automobil s njihovim tijelima. I dan-danas sjećanja su teška. Svaki novi dolaskom, naviru stara sjećanja. Dolazimo zadnjih 30 godina, i nastavit ćemo dok god možemo“.
Pukovnik u mirovini, Miroslav Žilić, koji je bio dio izvidnice 1. bojne pod zapovjedništvom, Josipa Širića, potvrđuje kronološki slijed događaja u kojima je i sam sudjelovao te dodaje.
„Dolaskom do mjesta tragedije, utvrđujemo da je kamion gađan iza jedne krivine, čim se pojavio. Nakon što smo se zadržali neko vrijeme kod mjesta prve zasjede, nastavljamo u cik-cak formaciji do Baze Papuk. Na mjestu druge zasjede, zatekli smo civilni automobil, u kojeg je pucano zoljom, s desne strane. Budući da je pucano s otprilike 30 metara, nije došlo do eksplozije nego je naprava prošla kroz auto, i zabila se u drvo. Sutradan, pri ponovnom dolasku do mjesta prve zasjede kod kamiona pronalazimo zavoje. Vjerojatno je netko od neprijatelja ranjen pa su ga previjali- pojašnjava Miroslav Žilić“.
Svi pognuli pripadnici 123. brigade, ispraćeni su s glavnog Trga Svetog Trojstva u Požegi, 5.12.1991. pred mnoštvom ljudi iz cijele Požeštine i taj dan ostaje do današnjih dana , kao jedan od najtužnijih i najžalosnijih u našoj Požeštini za vrijeme ratnih zbivanja 1991. na području zapadne Slavonije.
(FOTO: K.Š.)
